Visoki predstavnik u BiH, Christian Schmidt, donio je odluku koja bi mogla biti ključna za opstanak kulturnih institucija u BiH, ali i za opstanak identiteta zemlje.
Odluka kojom se osigurava funkcionalnost sedam ključnih kulturnih ustanova, među kojima su Zemaljski muzej, Historijski muzej i Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH, dolazi u trenutku kada su ove institucije suočene s ozbiljnim finansijskim problemima, a mnoge su na ivici kolapsa.
Schmidt, unatoč kritičarima, jasno pokazuje da mu nije cilj samo “upadati u tuđe poslove”, već da prepozna i djeluje kada domaći političari iz godine u godinu ignoriraju vlastite odgovornosti. Njegov angažman nije samo administrativni potez, već i pokušaj da se zaustavi dugoročno uništavanje kulturnog identiteta BiH, koji bi mogao biti izgubljen zbog političkih nesuglasica i nesposobnosti vlasti da prepoznaju značaj očuvanja kulturnog naslijeđa.
U izjavi koju je dao, Schmidt je naglasio koliko su ove institucije ključne za budućnost zemlje, ne samo u smislu čuvanja istorije, već i za pomirenje među različitim etničkim grupama u BiH. Njegovo intervencionističko djelovanje, uključujući donošenje odluke koja garantuje nastavak rada ovih institucija, pokazuje koliko su duboki problemi u BiH, koji ni međunarodni akteri ne mogu ignorirati.
No, iako je Schmidt prepoznao urgentnost situacije i preuzeo odgovornost za očuvanje kulturne baštine, žalosno je da ovakve odluke mora donositi stranac, dok domaći političari i dalje ostaju nesposobni da riješe osnovne probleme. Dodik, predsjednik RS-a, nije propustio priliku da kritikuje Schmidtovu odluku, nazivajući njegovo uplitanje “nepotrebnim”. Nažalost, ovaj njegov stav nije ništa novo. Dok Schmidt pokušava da spasi ono što se još može spasiti, domaći političari koriste svaki mogući trenutak da optuže međunarodne faktore za miješanje u unutrašnje poslove, iako sami nisu sposobni da postignu ništa konkretno.
Dodik je, u svojoj tipičnoj retorici, poručio da RS “nema nikakav problem sa ISBN brojevima” i da neće učestvovati u odlukama koje dolaze iz “spoljnog faktora”. Ovdje je očigledna frustracija domaćih političara zbog gubitka kontrole, ali također i nemogućnost da prepoznaju vlastite greške i odgovornost.
Na kraju, ova situacija jasno pokazuje koliko su naši političari, koji bi trebali biti odgovorni za kulturni razvoj, zapravo fokusirani na političke igre i međusobne sukobe.
Schmidt, iako neprihvaćen u mnogim političkim krugovima, još jednom je pokazao da je, barem kada je riječ o kulturnim pitanjima, on taj koji brine o budućnosti BiH. Nažalost, to što mora preuzeti odgovornost za ono što bi domaći političari trebali raditi, samo dodatno pokazuje kako ozbiljan pad BiH političke klase već traje godinama.