Munib Muminović Brko bio je otac četvorice sinova. Nedžada, Mensura, Mustafe i Redžepa. Suprugu i svu četvoricu sinova je izgubio tokom genocida koji se desio u Srebrenici. Svakog 11. jula bio je prisutan na obilježavanju godišnjice genocida, kao i na svim protestima. Na kraju je od već goleme tuge i stradao, oduzevši sebi život.
Munib je jednostavno bio i ostao simbol roditelja koji beskonačno voli svoju djecu. Nije bilo malo što je izgubio suprugu, već i svu četvoricu sinova u krvavom genocidu u Srebrenici. Tako je u jednom trenutku ostao sam na ovom svijetu, što je često i spominjao u intervjuima s novinarima.
Munibov život u samoći
Još od 1997. godine Munib je redovno dolazio u Tuzlu svakog 11. u mjesecu. Stajao bi na čelu protestne kolone zajedno sa srebreničkim majkama. Svake godine je ponavljao isto: “Moj Nedžad, moj Mensur, moj Mustafa, moj Redžep…”
Ono što je uvijek spominjao i po čemu će se vječno pamtiti jeste sljedeća rečenica: “Svi govorite: Majka, majka. A otac? Šta je otac? Zar oca ne boli isto kao i majku ?”
Čak i tada dok je živio svaki dan okružen patnjom i tugom, Munib nam je očitao lekciju. Opet smo mi i u situaciji kakva je njegova, kada čovjek živi tragediju koju svijet ne pamti, našli način da pokažemo naše predrasude.
2008. godine ukopao je sinove Nedžada i Mensura, ali već tada se moglo primjetiti da je Munib u sve lošijem stanju, kao da je počeo da vene. Dvije godine nakon što je ukopao Nedžada i Mensura identificirana su i druga dvojica Munibovih sinova, Mustafa i Redžep.
Očinska ljubav bila je previše i za njega samoga
Tri mjeseca prije nego što je Mustafu i Redžepa trebao spustiti u mezar u Potočarima, u trenutku teškog rastrojstva presudio je sam sebi. Objesio se, i to u džamiji. Na sveti muslimanski dan petak, 23. aprila 2010. godine.
Čije srce bi moglo izdržati toliku količinu bola i živjeti iz dana u dan sa sjećanjem na tragediju koja ga je zadesila? Ostalo je nezapamćeno u historiji da neko sebi oduzme život u Božijoj kući.
O svojoj tegobi i žalosti Munib je pričao glasno, kao da se s nekim nadvikuje, valjda misleći da majke s kojima sjedi ne znaju da je i njegovo srce ranjeno i da krvari kao i njihovo.
One su, ustvari, bile jedina njegova porodica gdje je mogao govoriti šta mu je na srcu, vikati, plakati, mahati rukama, skakati sa stolice dok govori, izaći vani pa se brzo vratiti jer je nešto zaboravio kazati…
Njegova priča uvijek se svodila na isto, kako je nekad bilo kad je imao djecu, kuću, porodicu i kako sada nema nikoga.
O njegovom životu pisao hrvatski književnik
Zoran Žmirić, hrvatski kolumnist, muzičar i književnik jedan je od najistaknutijih antiratnih pisaca u Hrvatskoj. Njegova pjesma posvećena upravo Munibu, jedan je od najljepših načina da se lik Muniba kao oca pamti vječno u Žmirićevim stihovima. Međutim, na taj način Žmirić je ostavio neizbrisiv trag i pokazao empatiju prema svim građanima Srebrenice.
Njegovu pjesmu “Šutjeli smo dok je Munib pričao” jučer je povodom obilježavanja 29. godišnjice genocida u Srebrenici objavio portal Artkvart.hr.
“I dan danas bogami ne znam ništa iskrenije i toplije, ništa što može pokazati potrebnu vrstu empatije i sućuti osim pjesme našeg najistaknutijeg antiratnog pisca Zorana Žmirića. I ne znam, srebreničke majke i kćeri kako da vam se drugačije poklonim nego da svake godine, iznova u internetska prostranstva puštam pjesmu „Šutjeli smo dok je Munib pričao“. Pa evo stihova, evo naklona – evo zahvalnosti što je Zoran Žmirić uspio napisati ono o čemu mnogi od nas nemaju snage ni pomisliti”, napisala je autorica teksta.
“Šutjeli smo dok je Munib pričao”
kad bi ljudi vidjeli
kako munib muminović
glavinja po srebrenici
i razgovara sam sa sobom
upitali bi ga:
brko, je l’ se ti to moliš
ili razgovaraš s nekim?
ili te nešto boli?
na to bi se munib zaustavio
pa se osvrnuo oko sebe tražeći riječi
koje je više puta progutao negoli izgovorio
brizuo bi u plač i prokašljao:
bole me nedžad, mensur, mustafa i redžep.
i tu bi svaki razgovor završio
jer ljudi nisu znali što bi više rekli
jednom su ga
na godišnjicu srebreničkog genocida
za tv upitali
od kud on jedini muškarac
među srebreničkim majkama
rekao je:
zar oca ne boli isto kao i majku?
svi su odšutjeli munibovo pitanje
jer među svima koji su ga čuli
nije bilo čovjeka
koji je odjednom sahranio četiri sina
možda bi munibu bilo lakše
da ih je i on mogao sahraniti
no kosti njegove djece
ostale su rasute po bosanskim gudurama
a njemu je ostalo samo
da gaca po ulicama
kao pokisao golub
i da se moli
ili da razgovara sa sobom
ili s mrtvim sinovima
praveći se da ga ništa ne boli
na koncu je munib muminović izdržao
sve što čovjek može izdržati
izrazgovarao je sa sobom
sve što je mislio
da si je imao reći
potom je otišao u kladanj
u džamiju
i tamo se objesio
kad čovjek odluči skončati u božjoj kući
znaš da je tu nešto jako pogrešno
kao što je pogrešno to
što čovjek u jednom danu
mora ostati bez četvero djece
kao što je pogrešno to
što nitko u srebrenici ne zna
s kim je munib razgovarao šepesajući ulicama
pogrešno
kao što je pogrešno to
što nitko u srebrenici ne zna
o čemu rahmetli munib danas razgovara
s rahmetli mu sinovima
pogrešnije od toga da si čovjek oduzme život
odustajući od boga koji kaže
da nema pogrešnije stvari
od oduzimanja vlastitog života
nad time čovjek može smo zašutjeti
U svojim stihovima Žmirić je ujedno ispričao Munibovu priču, ali i podsjetio sve nas na osnovne životne vrijednosti. Zašto moramo uvijek suditi drugima, pa zar ljubav oca ne može biti velika koliko i ljubav majke?