Prenosimo tekst dr. sc. Josipa J. Kneževića u cijelosti:
Nedavne izjave pravomoćno presuđenog „vladara iz sjene“ i vječitog političkog oportunista Milorada Dodika – koji se u pauzama između sudskih ročišta i bježanja od pravde javlja iz Šipova, a ne iz neke europske prijestolnice kulture – o tome kako Bosna i Hercegovina „nema kulturu“, predstavljaju vrhunac neukog i primitivnog revizionizma.
Pokušaj ovog wannabe političara da vjekovnu povijest i kulturni amalgam svede na tri vještački izolovane cjeline, sramotan je i jadan pokušaj falsificiranja prošlosti koji se ruši pred prvim naletom materijalnih činjenica.
Povijesni štit: Od Kulina bana do kralja Tvrtka I
Dok dotični provincijski politikanat pokušava dekretom izbrisati postojanje jedinstvene bosanskohercegovačke kulture, dokumenti u Arhivu Bosne i Hercegovine i Arhivu RBiH, te Arhivu RTVBiH, svjedoče o kontinuitetu države i pismenosti koji je stariji od većine modernih europskih nacija.
Kulturni i državni kod ove zemlje zapečaćen je još 29. kolovoza 1189. godine Poveljom Kulina bana – najstarijim sačuvanim diplomatskim dokumentom pisanim domaćim jezikom (bosančicom), koji predstavlja neoboriv dokaz o uređenoj državi, njenom suverenitetu i ranoj pismenosti.
Uzalud se pokušava izbrisati zlatno doba srednjovjekovne bosanske države pod vladavinom kralja Tvrtka I Kotromanića. Pod krunom kralja Tvrtka, Bosna je bila regionalna velesila pod čijom su se vlašću, suverenošću i kulturnim utjecajem nalazile i okolne teritorije – uključujući prostore Raške (Srbije), Duklje (Crne Gore) te značajne dijelove Dalmacije i Hrvatske.
Kada neuki homosapiens iz Šipova pokušava Bosnu svesti na kulturni privjesak susjednih zemalja, povijest ga šamara činjenicom, da je upravo srednjovjekovna Bosna bila politički i kulturni centar koji je pod svojom krunom privremeno ili trajno integrirao te teritorije.
Nasljednik predratnih kriminalaca i ubojica kulture
Pik zibner priziva u pomoć povijesni revizionizam, on samo potvrđuje da prepisuje recepte svojih istinskih uzora i ideoloških vođa – Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika. Međutim, ono što javnost i povijest nikada neće zaboraviti jeste činjenica, da ta dvojica nisu bili nikakvi “historijski vizionari”, već obični predratni privredni kriminalci pravomoćno presuđeni u Sarajevu još za vrijeme SFRJ.
Mnogo prije nego što su postali haški zatvorenici i krvnici, Karadžić i Krajišnik su u socijalističkom pravosuđu završili iza rešetaka zbog besprizorne pljačke i financijskih malverzacija.
Momčilo Krajišnik je u Sarajevu osuđen i proveo devet mjeseci u zatvoru zbog pronevjera u privrednom gigantu “Energoinvest” i nezakonitih mućki oko izgradnje privatne vikendice Radovana Karadžića na Palama. Tek nakon što ih je sustigla ruka zakona zbog krađe društvene imovine, preko noći su se pretvorili u “nacionalne spasitelje”, koristeći nacionalizam kao štit od zatvora.
Kada su shvatili da zajedničku povijest i kulturu BiH ne mogu pobiti argumentima, ti isti predratni robijaši i njihovi sljedbenici pokušali su je izbrisati granatama, topovima i genocidom.
Zajednička bosanskohercegovačka kultura branjena je dok su njihove fašističke granate palile Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku u Vijećnici, pokušavajući u pepelu ostaviti milijune knjiga i dokumenata koji dokazuju zajednički život i pismenost.
Jedna druga fašistička klika, pravomoćno presuđena u Haagu, između ostalog i za raseljavanje Hrvata na teritoriju pod njihovom kontrolom, udružena u zajednički pothvat topovima srušiše Stari most u Mostaru, a “njegovi” Dodikovi, divljačkim miniranjem sravnili sa zemljom džamiju Ferhadiju u Banjoj Luci i Aladžu u Foči, i da je samo to.
Pokušali su granatama izbrisati objekte, arhitekturu, kulturu pa i čitave narode.
Ipak, povijest se ne briše eksplozivom. Institucije Republike Bosne i Hercegovine (RBiH) su i u najtežim ratnim uvjetima donosile zakonske akte o zaštiti spomenika svih naroda, prepoznajući ih kao integralni dio jednog jedinstvenog bosanskohercegovačkog povijesnog koda.
Ta ista Republika Bosna i Hercegovina je 22. svibnja 1992. godine, sa svim svojim kulturnim, povijesnim i državnim kontinuitetom, zvanično priznata i primljena u Organizaciju ujedinjenih naroda (OUN) kao punopravna i suverena članica, međunarodno priznata za razliku od njegovih sokaka agresijom oduzetih.
Neizbrisiva povijest i prolazni šipovački šipak
Ono što su Karadžić i Krajišnik pokušali uraditi topovima, njihov šipovački nasljednik danas pokušava dovršiti kroz trovanje novih generacija vlastitog naroda, sakateći školske programe i falsificirajući knjige i povijest. No, pokušaji da se iz nekog šipovačkog šipka negira jedna od najstarijih europskih zemalja, samo pokazuju dubinu očaja u kojem se nalazi ovaj osuđeni politički marginalac.
Dok povijest Bosne i Hercegovine ostaje neizbrisiva, zapisana u kamenu stećaka, poveljama bosanskih vladara i dokumentima OUN-a, Milorad Dodik će u toj istoj povijesti ostati zabilježen tek kao fusnota sramote ovog podneblja ali i svog naroda koji mubje talac.
On će ostati upamćen kao jedna sramotna politička fleka, koji je vlastiti narod pokušao izolirati od civilizacijskih vrijednosti. Javnost s pravom očekuje da, baš poput svojih predratnih mentora, uskoro bude i trajno zatvoren iza rešetaka zbog teškog kriminala i višegodišnjeg čerupanja društvene imovine. Uzori su mu karijere završili u ćelijama; šipovački učenik očigledno ide istim utabanim stazama kriminala, izolacije i neizbježnog povijesnog zaborava.
Povijest Bosne i Hercegovine je vječna – provincijski primitivizam je prolazan.
dr. sc. Josip J. Knežević
režiser / novinar / književnik