Narodna skupština Republike Srpske usvojila je na 40. posebnoj sjednici Deklaraciju o zaštiti vitalnih nacionalnih interesa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, na prijedlog predsjednika NSRS Nenada Stevandića. Dokument je podržalo 56 narodnih poslanika, dok nije bilo glasova protiv niti suzdržanih.
Deklaracija je izazvala pažnju javnosti zbog formulacija koje se koriste u njenom tekstu, ali i zbog političkih poruka koje šalje u vezi sa ustavnim uređenjem Bosne i Hercegovine, nadležnostima entiteta Republika Srpska i ulogom međunarodne zajednice.
Već u uvodnom dijelu dokumenta Republika Srpska se opisuje kao „zemlja“, dok se rat u Bosni i Hercegovini iz perioda od 1992. do 1995. godine karakteriše kao „tragični građanski sukob“. U tekstu se navodi kako je Republika Srpska „stvorena i odbranjena u Odbrambeno-otadžbinskom ratu“, te da institucije imaju odgovornost da sačuvaju njene interese u aktuelnim političkim okolnostima.
U deklaraciji se ističe da je zaštita Republike Srpske obaveza zbog, kako se navodi, žrtava koje su podnesene tokom rata, uz poruku da je potrebno očuvati postojeći položaj entiteta u okviru Bosne i Hercegovine.
Fokus na nadležnosti Republike Srpske i ulogu institucija BiH
Jedna od centralnih tačaka deklaracije odnosi se na, kako se navodi, odbranu demokratski izabranih institucija Republike Srpske i očuvanje njihovih ustavnih nadležnosti.
U tekstu se navodi da Narodna skupština smatra neprihvatljivim svaki pokušaj smanjenja ili ukidanja nadležnosti Republike Srpske i njihovog prenošenja na nivo institucija Bosne i Hercegovine. Autori deklaracije tvrde da bi takve promjene bile suprotne ustavima Republike Srpske i Bosne i Hercegovine, kao i principima utvrđenim Dejtonskim mirovnim sporazumom.
Poseban dio dokumenta odnosi se na pitanje odluka visokih predstavnika u Bosni i Hercegovini. U deklaraciji se navodi da bi kroz parlamentarne procedure na državnom nivou trebalo poništiti dio odluka koje su visoki predstavnici donosili tokom prethodnih godina, uz obrazloženje da su njima, prema stavu vlasti Republike Srpske, oduzete određene dejtonske nadležnosti entiteta.
U istom dijelu dokumenta izražava se stav da bi trebalo okončati mandat Ureda visokog predstavnika (OHR) i funkcije visokog predstavnika, uz obrazloženje da bi politički dijalog domaćih aktera trebalo da bude osnov za buduće donošenje odluka u Bosni i Hercegovini.
Ovakvi stavovi dolaze nakon višegodišnjeg protivljenja predstavnika vlasti Republike Srpske odlukama visokog predstavnika, posebno kada je riječ o izmjenama zakona koje su izazvale političke i pravne posljedice za pojedine zvaničnike.
Deklaracija također naglašava da bi budući politički procesi trebalo da budu vođeni isključivo kroz dogovor domaćih političkih predstavnika, bez, kako se navodi, intervencija međunarodne zajednice.
Državna imovina među ključnim pitanjima
Značajan dio deklaracije posvećen je pitanju državne imovine, koje već godinama predstavlja jedno od najspornijih političkih pitanja u Bosni i Hercegovini.
U dokumentu se navodi da Narodna skupština Republike Srpske smatra kako treba spriječiti svaki pokušaj prenosa vlasništva nad imovinom sa Republike Srpske na institucije Bosne i Hercegovine. Istovremeno se predlaže pooštravanje zakonskih propisa i strožije sankcionisanje svih, kako se navodi, zloupotreba koje se odnose na ovo pitanje.
Predstavnici vlasti Republike Srpske već duže vrijeme ističu da entitet ima pravo raspolaganja imovinom koja se nalazi na njegovoj teritoriji, dok su institucije Bosne i Hercegovine i pojedine odluke međunarodnih i domaćih pravosudnih tijela zauzimale drugačije stavove o ovom pitanju.
Usvojena deklaracija sadrži ukupno šest tačaka u kojima se, osim pitanja nadležnosti i državne imovine, govori i o očuvanju ustavnog položaja Republike Srpske, zaštiti njenih institucija i potrebi političkog dijaloga unutar Bosne i Hercegovine.
Iako deklaracija nema snagu zakona, njeno usvajanje predstavlja političku poruku o stavovima skupštinske većine u Republici Srpskoj prema aktuelnim ustavnim i političkim pitanjima. S obzirom na formulacije koje sadrži, očekuje se da će dokument izazvati različite reakcije među političkim akterima u Bosni i Hercegovini, ali i međunarodnoj zajednici, posebno zbog načina na koji se u njemu definišu karakter rata u BiH, položaj Republike Srpske i uloga visokog predstavnika.