Gotovo svako se barem jednom susreo s aplikacijom koja odmah nakon instalacije ili prvog pokretanja traži pristup kameri, mikrofonu, lokaciji, kontaktima ili memoriji telefona, često sve u istom trenutku. Takvi zahtjevi kod mnogih korisnika izazivaju nelagodu i sumnju, ali većina ipak klikne na „Dozvoli“ bez previše razmišljanja, samo kako bi aplikacija proradila. Razlog tome je što malo ko zapravo zna šta se dešava u pozadini i zašto su te dozvole uopće potrebne.
Dozvole su mehanizam pomoću kojeg operativni sistemi kontrolišu šta aplikacije smiju raditi na uređaju. Njihova osnovna svrha je zaštita privatnosti korisnika i sprečavanje neovlaštenog pristupa osjetljivim podacima. U idealnom slučaju, aplikacija bi trebala tražiti samo one dozvole koje su nužne za njeno osnovno funkcionisanje. Međutim, u praksi se često dešava suprotno – aplikacije traže mnogo više pristupa nego što je stvarno potrebno.
Šta se krije iza zahtjeva za pristup
Postoji nekoliko razloga zbog kojih aplikacije „bombarduju“ korisnike zahtjevima za dozvolama. Jedan od njih je jednostavnost za programere. Umjesto da aplikacija postepeno traži dozvole kako se pojedine funkcije koriste, mnogi programeri odlučuju da odmah zatraže širok pristup svemu što bi im potencijalno moglo zatrebati. Time izbjegavaju dodatno programiranje i moguće greške, ali teret prebacuju na korisnika.
Drugi, mnogo značajniji razlog, jeste prikupljanje podataka. Informacije o vašoj lokaciji, kontaktima, navikama korištenja i interesima izuzetno su vrijedne za oglašavanje i analitiku. Čak i ako aplikacija naizgled nema potrebu za određenim podacima, oni se mogu koristiti za kreiranje profila korisnika ili dijeliti s trećim stranama, najčešće u marketinške svrhe.
Također, neke aplikacije namjerno odbijaju raditi ako im ne odobrite sve tražene dozvole, iako bi tehnički mogle funkcionisati s ograničenim pristupom. Time se korisnik dovodi u situaciju da bira između privatnosti i korištenja aplikacije.
Kako zaštititi svoju privatnost
Naravno, nisu svi zahtjevi za dozvolama besmisleni. Navigacijska aplikacija mora imati pristup lokaciji, a aplikacija za video pozive kameri i mikrofonu. Problem nastaje kada jednostavna igra traži pristup mikrofonu ili kada aplikacija za baterijsku lampu želi vaše kontakte. U takvim slučajevima, dozvole najčešće nemaju veze s funkcionalnošću, već sa prikupljanjem podataka.
Srećom, moderne verzije operativnih sistema nude veću kontrolu nad dozvolama. Korisnici mogu dozvoliti pristup samo dok se aplikacija koristi, ograničiti ga ili ga u potpunosti povući u postavkama. Ipak, krajnja odgovornost ostaje na korisniku. Aplikacija koja traži previše dozvola ne mora nužno biti zlonamjerna, ali jasno pokazuje da prikuplja više podataka nego što je neophodno.
U konačnici, „besplatne“ aplikacije često imaju svoju cijenu. Ako ih ne plaćate novcem, vrlo je moguće da ih plaćate vlastitim podacima. U digitalnom svijetu dozvole predstavljaju valutu povjerenja, i upravo zato ih ne bi trebalo davati olako.