Ono što se dešava u Srebrenici – posebno na dan obilježavanja 30. godišnjice genocida – duboko je potresno i poražavajuće. Dok porodice oplakuju svoje najmilije i dostojanstveno obilježavaju tragediju iz jula 1995. godine, puštanje nacionalističkih pjesama koje otvoreno vrijeđaju žrtve i slave zločince nije samo čin nepoštovanja – to je otvorena provokacija i nastavak retraumatizacije preživjelih i njihovih zajednica.
Stihovi poput „Oj Alija, nisi više glavni, pobijedio narod pravoslavni“ nisu samo uvredljivi – oni su direktna negacija patnje i boli koju nose hiljade ljudi. Ovakva djela nisu slučajnosti, niti izolovani incidenti. Oni su dio kontinuiranog pokušaja da se historija prepiše, istina minimizira, a bol žrtava ignoriše ili omalovaži.
Srebrenica nije samo mjesto sjećanja. Ona je i simbol – simbol ne samo genocida, nego i borbe za pravdu, istinu i dostojanstvo. Onima koji tamo žive i koji su večeras puštali te pjesme – takav čin ne govori o snazi ili identitetu, već o dubokom odsustvu saosjećanja i ljudskosti.
Važno je da se o ovome govori – jasno, glasno i odgovorno. Šutnja je saučesništvo. Srebrenica nije samo bošnjačka rana – to je evropska rana, ljudska rana. I dok neko večeras pjeva, neko drugi tiho preklinje da se nikada više ne ponovi. Na svima nama je da odlučimo kojem glasu ćemo dati snagu.