Genocid koji je prekinuo živote i uništio porodice
Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, bol i tuga i dalje ne prestaju za porodice ubijenih, preživjele žrtve i svjedoke ovog najstrašnijeg zločina počinjenog u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Više od osam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka ubijeno je jula 1995. godine, a među njima i članovi porodice Muminović – porodice koja je u potpunosti ugašena u tom krvavom julu.
Priča o porodici koja više ne postoji
Porodica Fehima i Nure Muminović iz sela Slatina kraj Srebrenice simbol je bola, gubitka i trajnog svjedočanstva o stradanju nedužnih. U genocidu su ubijeni Fehim i njihovi maloljetni sinovi – šesnaestogodišnji Suljo i trinaestogodišnji Saudin. Nura Muminović, jedina koja je preživjela, ostatak života provela je u boli i potrazi za istinom i pravdom. Umrla je 2005. godine, ne dočekavši identifikaciju svog muža i sinova.
“Daj mi dijete, prepisat ću ti kuću”
Nura je ostavila snažno svjedočenje o trenutku kada su joj srpski vojnici oteli sina pred očima. Pokušala je sve – molila, nudio imovinu, plakala – ali ništa nije pomoglo. “Para nemam, imam kuću novu, prepisat ću ti, daj mi dijete”, govorila je vojniku. Umjesto suosjećanja, dočekale su je uvrede i surova istina genocida – oduzeli su joj dijete i ostavili je u neizrecivoj boli.
Djed Hamed također odveden i ubijen
Tragedija porodice Muminović još je veća kada se zna da je i dječakov djed Hamed, koji je već bio u autobusu spreman za evakuaciju, molio da puste njegovog unuka. I njega su izveli i odvojili, te su obojica kasnije ubijeni. Hamed je ukopan 2006. godine nakon što su njegovi posmrtni ostaci pronađeni u masovnoj grobnici Grbavci.
Bijeli nišani kao jedini svjedoci života
Tri godine kasnije, nakon što su identificirani, Suljo i Saudin ukopani su pored djedovog mezara u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari. Njihov otac Fehim još nije pronađen. O postojanju ove porodice danas svjedoče samo bijeli nišani i jedna crno-bijela fotografija iz vremena prije rata, na kojoj su dječaci nasmijani uz svoju majku.
Zauvijek bez ikog svog – ali ne zaboravljeni
Porodica Muminović danas nema živih nasljednika, nema nikoga iz uže porodice ko bi dolazio na mezare Sulje, Saudina i Hameda. Ipak, hiljade ljudi koji svake godine dolaze u Potočare prouče Fatihu, zastanu, pogledaju njihova imena i osjete dubinu tragedije. Oni su postali simbol svih ugašenih domova, svih majki koje su umrle od tuge, svih neispričanih priča.
Sjećanje koje mora trajati
Priča porodice Muminović ostaje opomena i vječna lekcija da zlo koje se dogodilo u Srebrenici ne smije biti zaboravljeno. Njihovi životi su nasilno prekinuti, ali njihova imena, njihova majka Nura, njihova priča – zauvijek su upisani u kolektivnu memoriju čovječanstva.