”Živjeli smo u jednom drugom svijetu, bez obzira na incidentne pojedince koji su postojali i znalo se da je to sastavni dio društvene realnosti, taj odnos koji smo imali bio je daleko od ideje da može se desiti zločin. I onda je realizovan projekat proizvodnje zločinaca. I onda je oslobođen prostor za stvaranje onog najstrašnijeg o čemu je Dragan pisao i piše.”
Ovako je Zlatko Dizdarević novinar i diplomata, a ujedno i promotor knjige, izuzetno pojednostavljeno opisao o kojem vremenu i o kakvim posljedicama tog vremena svjedoči knjiga Žuta kabanica autora Dragana Bursaća. Sarajevska promocija knjige ‘Žuta kabanica’ u punoj sali BKC-a, bila je još jedan podsjetnik da je za izgradnju zdrave i prosperitetne budućnosti, najvažnije pogledati prošlosti u oči. Suočiti se sa istinom, ma koliko teška i bolna bila, jer je to neophodan korak i sasvim sigurno najvažniji preduslov za generacijski oporavak države i društva.
Prozvodnja smrti je najveći biznis u svijetu
‘Žuta kabanica’ je knjiga sačinjena od kolumni koje Dragan Bursać piše za portal radiosarajevo.ba. Kolumne svjedoče o zločinima, njihovim počiniteljima, nalogodavcima ali u prvom planu se govori o žrtvama tih zločina. Knjiga je zapis i svjedočanstvo o jednom mračnom periodu naše historije. Danas smo u fazi kada mnogo preciznije i lakše legalizujemo narative i ponašanje koje je za cilj imalo destrukciju ljudskosti i empatije. Zato je ova knjiga važna, kao jedan stub u ogromnoj barijeri takvom društvenom narativu.
Daleko smo od toga da možemo reći da je zatvoren krug onoga što je bilo i da više ne može biti. Paralelno s time imamo još jednu činjenicu u svijetu koja je bitno drugačija.
”U svijetu danas imamo situaciju u kojoj je prozvodnja smrti najveći biznis u svijetu. Dakle, proces proizvodnje smrti završava se sa biznisom proizvodnje oružja, koje je danas u svijetu kompletnog biznisa oružja zapravo rat. Čemu oružje ako nema rata? Rat se onda priprema na razne načine a da bi se poveo rat mora da se proizvede mržnja, da bi se proizvela mržnja mora da se proizvodi društveni odnos, politički odnos da se proizvede osnova za oružjem.” – kaže Zlatko Dizdarević.
Krug se zatvara na način na koji ne razmišljamo, zato što u tom projektu proizvodnje mržnje učestvuju kupljeni mediji, učestvuju kupljeni školski programi, kupljena kultura i kupljeni narativi koji završavaju sa, ja -i? Postoje apsolutno mnogo razloga da ser kaže da živimo planetarno u uslovima u kojima nemamo pravo da kažemo da se razlozi za tekstove koje piše Dragan Bursać, neće ponoviti. Iz te činjenice i perspektive, ono o čemu Dragan piše i način na koji piše i koliko se založio, jeste itekako značajno i važno.
Nisu nestali nego su ubijeni
Agresija na BiH je do tada bio najdukumentovaniji sukob u historiji čovječanstva, poručio je autor knjige Dragan Bursać, objašnjavajući kako su nastajali tekstovi koji su sabrani u ovoj knjizi. Zbog toga je, kaže, bio primoran da za svaku kolumnu izbacuje dijelove a ne da traži nove, jer postoji mnogo podataka, forenzičkih izvještaja, svjedočanstva.
”Zbog čega drugi ljudi nisu pisali o svemu tome ranije kada postoji toliko dostupnih podataka? Zbog čega niste posao radili do kraja kada imate arhipelag užasa u Bosni i Hercegovini od masovnih zločina do genocida. Bilo je sjajnih kolega koji su to radili međutim bojim se da je ljudima interesovanje usmjereno na nešto drugo. Kada imate toliko podataka, vi u jednom kreativnom procesu prolazite kroz nešto što je film u glavi onoga što se desilo. Da bi vi napisali to što želite napisati morate proživjeti zadnje momente tih ljudi, morate biti u mislima sa njima, skupiti dokumente i proći zadnjim koracima te djece. Kada završim kolumnu, ne bude mi dobro ali je to najmanje što mogu uraditi. Oživjeti ljude u knjigama.” – pojašnjava Bursać.
Kada je pisao kolumne o genocidu, Bursać ističe broj od 8372 i kaže kako se pribojava da smo se držali tog broja zaboravljajući da je iza toga najmanje 8372 ljudske sudbine. To su bili ljudi koji su se voljeli, igrali, živjeli živote, koji su se svađali, išli u škole, pravili zimnicu, išli na svetkovine, poštvali jedni druge, ljudi koji su imali procese odrastanja i za koje kažu da su nestali. Nisu nestali, nego su ubijeni.
”Ako njih ne oživimo kroz priču sa imenom i prezimenom vi ste pustili da sve to ode u zaborav” – kaže Bursa i dodaje da je to samo jedan aspekt dok je drugi teorija postojanja zla.
Zlo pronalazi utočište u sistemu
Problem sa zlom je činjenica da je institucionalizovano. Zlo koje djeluje kroz institucije ili sistem jeste genocid ili masovni zločin. Masovna protjerivanja, masovna silovanja, sve to su organizovana stvar iza koje stoji država ili države. Sam genocid je radni proces u koji je uključena država.
”Prije par godina sam pisao jednu priču o žrtvama a u isto to vrijeme u Beogradu na Vračaru u donjim prostorijama hrama Svetog Save održana je promocija knjige Milana Lukića, monstruma koji je palio živu djecu u Višegradu. U krovnoj vjerskoj instituciji crkve u Srbiji neki monasi i igumani su, dok je taj čovjek u zatvoru, u njegovu čast su održali promociju njegove knjige. To vam govori šta institucije misle o svemu tome. Šta država misli o svemu tome i što vam govori šta sistem misli o tome.” – objašnjava Bursać.
Dok se ove priče ne ispričaju, nema budućnosti – svojevrsan je apel poslan sa ove promocije. Budućnost ne postoji dok se ove priče na završe. Kada će one biti završene zavisi isključivo od nas samih.
Recite nam – gdje su?
Žuta kabanica je priča o osobi koja je kisnula, negdje između Prijedora i Omarske za jednu žutu kabanicu koju joj je dao jedan forenzički tim da bi ta osoba otkrila gdje se nalazi Tomašica – najveća masovna grobnica nakon Drugog svjetskog rata. Da li je to istina ili nije, nije ni važno ali je bitna osoba koja će skinuti kabanicu i danas, i reći moje ubijene komšije i prijatelji se nalaze tu. I na duhovnom planu je potreba osoba koja će reći; Da, neko je u moje ime ubijao, vršio masovne zločine i genocid i ja ne želim da moje ime bude vezano za to i ja ću, u svoje ime, tražiti oproštaj.
Knjiga Žuta kabanica je vječno svjedočansto, opomena i traženje oprosta za mračne poduhvate i krvava slova bosanskohercegovačke historije devedesetih i nada za budućnost u kojoj se nudi oprost a dobija iskrenost.
