Hrvatski naučnik prof. dr Alen Soldo i njegov turski kolega prof. dr Džemal Turan nedavno su objavili zajednički naučni rad u kojem su pokušali objasniti zašto se najpoznatiji morski grabljivac – velika bijela ajkula (Carcharodon carcharias) – danas vrlo rijetko sreće u vodama Mediterana.
Ova vrsta, iako je šira javnost uglavnom povezuje s okeanima i holivudskim filmovima, stoljećima je imala značajno mjesto u Sredozemnom moru i Jadranu. Nekada redovno viđena uz obale Baleara, Malte, Jadrana i Mramornog mora, danas se smatra gotovo nestalom iz priobalnih dijelova.
Genetska izolovanost i ugroženost
Prema riječima prof. Solde sa Univerziteta u Splitu, genetska istraživanja pokazuju da mediteranska populacija nije blisko povezana s afričkom ili atlantskom, već je najbliža australskoj. To znači da su bijele ajkule prisutne u Mediteranu još od pleistocena, ali upravo ta izolovanost i mala brojnost čine ih kritično ugroženom vrstom.
Najnovija istraživanja pokazuju da se sada češće zadržavaju u dubljim i otvorenim područjima, poput juga Sicilije, Gabelskog zaliva ili turskog Egeja. Promjene u ponašanju direktno su vezane uz migracije plavoperajne tune, njihove ključne plijenske vrste.
Uticaj klimatskih promjena i ribolova
Nekada je tuna bila brojna blizu obale, ali se danas lovi daleko u otvorenom moru. Ajkule su, slijedeći svoj plijen, također promijenile obrasce kretanja. Osim toga, istraživanja pokazuju da preferiraju hladnija morska područja, što znači da će globalno zagrijavanje i povišenje temperatura Jadrana dodatno smanjiti njihovu prisutnost.
Kombinacija intenzivnog ribolova, klimatskih promjena i smanjenja brojnosti plijena stvara ozbiljnu prijetnju opstanaku ove vrste u Sredozemlju.
Istorijska prisustva i napadi
U istočnom Jadranu velika bijela ajkula je od 1868. godine zabilježena 71 put, uključujući šest smrtonosnih napada, od kojih se posljednji dogodio 1974. godine. Nakon toga, jedini poznati napad desio se 2008. kod Visa, kada je povrijeđen slovenački podvodni ribolovac. Zanimljivo, nikada nijedan hrvatski državljanin nije bio žrtva napada bijele ajkule.
Veliki problem je i nepouzdano prikupljanje podataka. Često ribari i građani zamijene bijelu ajkulu s drugim vrstama, poput dugonosih ili atlantskih ajkula, što otežava praćenje stvarnog stanja populacije.
Značaj za ekosistem
Prof. Soldo upozorava da gubitak bijele ajkule ne bi značio samo nestanak jedne od najpoznatijih životinja mora, već i ozbiljan udarac na ravnotežu cijelog morskog ekosistema. Kao vrhunski predator, ona ima ključnu ulogu u održavanju zdravih populacija drugih morskih vrsta.
Zbog toga istraživači pozivaju na međunarodnu saradnju i sistematičan monitoring ove kritično ugrožene vrste. „Bez velike bijele ajkule, jednog od najstarijih stanovnika, Sredozemno more više nikada neće biti isto“, zaključuje splitski naučnik.