Već godinama opozicione stranke u entitetu Republika Srpska pokušavaju stvoriti političku kritičnu masu koja bi mogla ugroziti vlast SNSD-a i Milorada Dodika. Ipak, svaki put kad se učini da su promjene na vidiku i da režim dolazi do ivice kolapsa, iznutra se dešava lom koji cijeli proces zaustavi i obesmisli napore opozicije.
SDS i PDP, kao dvije najznačajnije opozicione partije u RS-u, nastoje artikulisati alternativu vladajućoj politici. Uz njih djeluju i Narodni front Jelene Trivić te Lista za pravdu i red, koju predvodi Nebojša Vukanović – jedan od najaktivnijih opozicionara u Bosni i Hercegovini. Međutim, sve ove opcije dijele zajednički problem: medijsku blokadu na javnom servisu i konstantni pritisak režima.
Dešavanja koja su uslijedila nakon prvostepene presude Dodiku, istraga zbog napada na ustavni poredak BiH, kao i sankcije koje su pogodile ljude i firme povezane s Dodikom, budila su nadu da bi opozicija mogla napraviti značajan iskorak. SDS, PDP i Lista za pravdu i red bili su blizu ulaska u državnu vlast umjesto SNSD-a, no čitav proces se urušio u kratkom roku.
Opozicija je pokazala unutrašnju slabost, a ni mogući savez s HDZ-om nije realizovan. Umjesto toga, uz proceduralna kršenja u Domu naroda i Vijeću ministara, vlast se vratila u ruke SNSD-a. Dodikova struktura ne samo da je preživjela, već se još jednom narugala i državi, i opoziciji, i partnerima iz Federacije BiH.
Jedini konkretan politički pomak opozicije bio je izbor Darka Babalja iz SDS-a u rukovodstvo Predstavničkog doma. Sve ostalo se raspalo.
SNSD i njegove saveznice vladaju bez ograničenja – donose zakone, zatim ih krše, obesmišljavaju institucije poput Narodne skupštine RS-a, i guše opoziciju podjelama iznutra.
Iako formalno opozicionar, gradonačelnik Banje Luke Draško Stanivuković, koji predvodi PDP, svojim djelovanjem često pogoduje režimu. Njegova politička retorika se razlikuje od Dodikove, ali konkretni potezi često padaju u istu matricu – posebno po pitanju nacionalnih tema. Tako SNSD, i s opozicijom kao formalnim protivnikom, zadržava stabilnost.
Unutar PDP-a tek nekoliko imena, poput Igora Crnatka, još zrače dosljednošću. SDS je, pak, doživio ozbiljnu unutrašnju krizu nakon afere u Tesliću i hapšenja lidera Milana Miličevića, koji je potom dao ostavku. Stranka sada traži novo rukovodstvo, ali ne djeluje da je na putu ozbiljne konsolidacije.
Dodik je vješto manipulirao opozicijom godinama, podstičući razdore unutar SDS-a i PDP-a. Jelena Trivić, koja je 2022. bila blizu pobjede nad Dodikom, formirala je sopstvenu stranku, ali s vrlo slabim političkim uticajem. Uz sve to, opozicione partije moraju paziti i na stavove režima Aleksandra Vučića, čija podrška Dodiku igra ključnu ulogu u suzbijanju svakog pokušaja otpora iz RS-a.
U takvoj atmosferi, jedini koji još javno i jasno prkosi režimu ostaje Nebojša Vukanović. Iako politički skroman po broju glasova i bez veće organizacione snage, on ostaje dosljedan i direktan. Ne libi se kritikovati ni Dodika, ni Vučića, ni međunarodnu zajednicu, koju optužuje za političke nagodbe s režimom. Podržava studentske proteste i ne pada na nacionalističke zamke.
Na narednim izborima opozicija teško može očekivati uspjeh, posebno ako ne dođe do reforme izbornog procesa – uključujući uvođenje skenera, kamera i drugih tehnologija za kontrolu glasanja. Bez toga, politički preokret u RS-u ostaje daleka i neizvjesna opcija, prenosi Klix.