Institucije Republike Srpske suočile su se sa ozbiljnim društvenim problemom u protekloj godini – evidentirano je 64 djece koja su ostala bez roditeljskog staranja jer su ih roditelji napustili. Ovi podaci Zavoda za statistiku ukazuju na složene socijalne, ekonomske i psihološke okolnosti koje dovode do ovakvih situacija. Od ukupnog broja, 42 su dječaci, dok su 22 djevojčice. Posebno zabrinjava činjenica da među njima ima i vrlo male djece – 20 mališana mlađih od sedam godina, 32 uzrasta između sedam i 14 godina, deset adolescenata od 15 do 16 godina, dok dvoje ima između 17 i 18 godina.
Pored toga, prošle godine evidentirana su i 123 djeteta čiji roditelji nisu mogli obavljati svoju roditeljsku dužnost, najčešće zbog bolesti, invaliditeta ili drugih otežavajućih okolnosti. Kada se doda podatak o 5.499 djece čiji roditelji žive u siromaštvu i nemaju dovoljno prihoda da zadovolje osnovne potrebe svojih mališana, jasno je da se radi o duboko ukorijenjenom problemu koji zahtijeva sistemski pristup.
Psiholog Aleksandar Milić naglašava da napuštanje djeteta obično ukazuje na ozbiljno narušeno psihičko stanje roditelja. Takve osobe, kako kaže, često nemaju stabilan način života, suočavaju se sa egzistencijalnim problemima i otežanom socijalizacijom. On smatra da je važno detaljno ispitati status roditelja koji su ostavili djecu, jer se iza svake brojke krije složena životna priča. Takođe, Milić napominje da postoje i situacije u kojima centri za socijalni rad neopravdano ograničavaju roditeljima brigu o djeci, i u takvim slučajevima se on uključivao kao vještak. Njegova poruka je jasna – institucije moraju pristupiti ovom problemu mnogo stručnije i sa više odgovornosti.
Sa sociološke strane, Vladimir Vasić upozorava da je brojka od 64 napuštene djece alarmantna i da jasno ukazuje na krizu porodice. On ističe da se urušava bračnost i roditeljstvo, te da današnje društvo karakteriše izražena samoživost i izbjegavanje odgovornosti. Po njegovom mišljenju, mladi ljudi često ulaze u brak ili emotivne odnose bez dovoljno svijesti o ozbiljnim posljedicama koje takve odluke nose – od neželjenih trudnoća do raspada porodica usljed ekonomskih teškoća. U svim tim okolnostima, kako naglašava, najveću žrtvu podnose djeca.
Vasić naglašava da je neophodno više raditi na edukaciji mladih o značaju odgovornog roditeljstva. Rađanje i odgajanje djeteta, prema njegovim riječima, mora biti rezultat ljubavi i zrele odluke, a ne trenutne strasti ili nametnutih okolnosti. Samo tako se može smanjiti rizik da djeca budu ostavljena i prepuštena sistemu socijalne zaštite.
U konačnici, brojke koje dolaze iz Republike Srpske nisu samo statistika – one predstavljaju živote djece koja su ostala bez najvažnije podrške. Njihova sudbina zavisi od spremnosti društva i institucija da odgovore na izazove, pruže adekvatnu zaštitu i stvore uslove u kojima će svako dijete moći odrastati voljeno i sigurno. Ovo pitanje zahtijeva mnogo više od pukih izvještaja – ono traži akciju, razumijevanje i sistemsku brigu.