Suljo Čakanović iz srebreničkog naselja Budak, smještenog iznad Memorijalnog centra Potočari, dočekao je rat na svom rodnom mjestu. Sa 26 godina i iskustvom medicinara u Hitnoj službi Doma zdravlja Srebrenica, Suljo je od samog početka osjetio užase rata. Pružao je pomoć svakome kome je mogao i primao one koji su tražili spas u ratnoj Srebrenici.
“Rođen sam prije 59 godina u siromašnoj seljačkoj porodici, četvrto od petero djece. Osnovnu školu završio sam u Potočarima, a srednju medicinsku 1985. godine u Zvorniku. Po završetku škole zaposlio sam se u Domu zdravlja Srebrenica, a nakon dvije godine otišao u JNA. Godine 1991. vratio sam se na posao u Hitnoj službi. Kad je počela agresija, dočekivali smo ljude koji su bježali u Srebrenicu i pomagali im. Tada smo doživjeli mnoge strašne stvari”, priča Suljo za Raport.
Početkom rata oženio se Amirom, s kojom danas živi u Budaku. Imaju dvoje djece, Mirzu i Esmeraldu.
Suljin brat Salem ubijen je na putu smrti.
Suljo je preživio Marš smrti i od tada je stalni učesnik Marša mira.
Ranjen je uspio stići na slobodnu teritoriju.
“Nakon šest dana hodanja i lutanja šumama 1995. godine stigao sam u Nezuk. Tokom tog strašnog puta ranjen sam na posljednjoj dionici, ali sam uspio preživjeti. U nekoliko navrata upadao sam u zasjede, ali zahvaljujući Bogu, preživio sam”, prisjeća se Suljo, naglašavajući da su mu najteži trenuci bili kada je saznao da mnogi nisu uspjeli preživjeti.
“Teški su to trenuci kad saznaš da mnogi nisu uspjeli preživjeti taj pakao. Uvijek sam, koliko god sam mogao, pomagao ljudima. Koristio sam svoje medicinsko znanje da pomažem drugima tokom proboja, ali mnogi nisu uspjeli. Taj put me promijenio, naučio sam da cijenim život i svaku novu priliku”, kaže Suljo, koji se među prvim povratnicima vratio u Srebrenicu 2000. godine.
Sa svog imanja gleda na bijele nišane Memorijalnog centra Potočari.
“U proboju sam izgubio 8.372 osobe, među kojima je i moj brat Salem, te mnogobrojnu rodbinu i prijatelje. Brat i nekoliko članova porodice su ukopani u Memorijalnom centru, dok za ostale još čekamo identifikaciju”, kaže Suljo.
Već tri godine vodi Marš mira.
“Svih 20 godina učestvujem u organizaciji Marša mira u različitim ulogama. Dvije godine bio sam potpredsjednik, a posljednje tri godine predsjednik pododbora za Marš mira, odnosno vođa Marša”, ističe.
Zadovoljstvo mu je što predvodi kolonu učesnika čiji je jedini cilj odavanje počasti žrtvama i sjećanje na ubijene.
“Radost mi predstavlja dolazak u Potočare i saznanje da su svi učesnici stigli živi i zdravi. Drago mi je što sam ispunio očekivanja jer sam pomogao da se sačuva sjećanje i oda počast nevino ubijenim”, govori Suljo.
Napominje da je i ovogodišnji Marš mira organizovan s istom pažnjom i odgovornošću kao i ranijih godina.
Poklanjanje bijelim nišanima
“Sve je pripremano s mnogo ljubavi, pažnje i odgovornosti. Pakao koji smo prošli 1995. godine ne bih poželio ni najvećem neprijatelju, ali ljubav i poštovanje koje gajimo prema našim žrtvama zaslužuju da hodamo i sjećamo se dok smo živi”, kaže Suljo.
I ove godine on će predvoditi kolonu učesnika Marša mira u Potočare, kako bi odali počast ubijenima.
Od početka obilježavanja Marša mira kao znak sjećanja na one koji nisu uspjeli stići na slobodnu teritoriju, vođu Marša čine živi svjedoci proboja.
Do sada su na čelu Marša bili Muhizin Omerović, Munir Habibović, rahmetli Zulfo Salihović, a u posljednje vrijeme upravo Suljo Čakanović.