Politička scena u Bosni i Hercegovini ponovo pokazuje svoje najprepoznatljivije lice – nepredvidivost i pragmatičnost. Najnovija inicijativa o formiranju opozicionog pokreta, koju prema pisanju Nebojše Vukanovića predvodi Draško Stanivuković, otvara pitanje da li se radi o stvarnom pokušaju konsolidacije opozicije ili tek o novoj političkoj konstrukciji s ciljem jačanja pojedinačnih pozicija.
Posebno intrigira potencijalno partnerstvo Stanivukovića i Igora Radojičića. Samo prije nekoliko godina, tokom burne kampanje, Stanivuković ga je označavao kao simbol političkih devijacija, a danas se govori o zajedničkom projektu. Ovaj nagli zaokret mnogima može izgledati kao pragmatična prilagodba uoči izbora, ali ujedno i kao potkopavanje političke vjerodostojnosti. Ako su jučerašnji protivnici danas najbliži saradnici, postavlja se pitanje: na čemu se zapravo gradi nova platforma – na principima ili na interesima?
Vukanović ne krije skepsu i tvrdi da je riječ o “Level-pro verziji vlasti”, aludirajući na to da suštinske promjene neće postojati, već samo nova forma istih obrazaca. Njegova kritika nije neosnovana jer se u BiH politički savezi često prave više zbog matematičkog sabiranja glasova nego zbog stvarnog zajedničkog programa. S druge strane, argument koji iznosi Radojičić – da je potreban širi dogovor opozicije kako bi se spriječilo rasipanje glasova – teško je ignorisati, jer dosadašnja iskustva pokazuju da fragmentiranost opozicije uvijek ide u korist vladajućima.
Ono što je izvjesno jeste da Stanivuković ovim potezima nastoji preuzeti primat u opozicionom bloku. Njegova politička ambicija da bude centralna figura nije skrivena, a spremnost da sarađuje i sa onima koje je do jučer oštro kritikovao pokazuje koliko je u politici BiH tanka granica između neprijatelja i saveznika.
Za građane, međutim, ključno pitanje nije ko će s kim ući u savez, nego da li će takav savez donijeti stvarne promjene ili će se, kako tvrde skeptici, samo reciklirati postojeći modeli vlasti. Tek će naredni mjeseci pokazati da li opozicija u BiH ima snage da ponudi novu viziju ili će se još jednom potvrditi da politička pragmatika uvijek nadjačava principe.