Dok Bosna i Hercegovina i cijeli region tuguju za velikim umjetnikom Halidom Bešlićem, predsjedavajuća Vijeća ministara BiH Borjana Krišto ostala je nijema na inicijativu ministra za ljudska prava i izbjeglice Sevlida Hurtića da se 13. oktobar proglasi danom žalosti na nivou države. Ta šutnja, kako mnogi ocjenjuju, nije samo birokratska — ona je politički čin koji razotkriva hladnoću institucija i nedostatak elementarne ljudskosti.
Zid šutnje i političko licemjerje
Ministar Hurtić je potvrdio da ga Krišto nije ni obavijestila o razlozima zbog kojih nije sazvala sjednicu Vijeća ministara BiH na kojoj bi se o inicijativi glasalo. Na upit novinara, predsjedavajuća nije odgovorila ni da li će sjednica uopće biti održana. Umjesto dijaloga, izabrala je zid šutnje.
To je, međutim, šutnja koja govori mnogo. Govori o licemjerju političke elite koja javno izražava žal i saučešće zbog smrti Halida Bešlića, dok istovremeno iza zatvorenih vrata blokira svaku mogućnost zajedničke odluke.
Kada lideri poput Dragana Čovića ili Milorada Dodika javno izraze tugu i poštovanje, a njihovi predstavnici u institucijama ne podrže prijedlog o danu žalosti, to pokazuje dubinu političkog kukavičluka. U trenutku kada su ljudi iz svih dijelova BiH i regiona ujedinjeni u emociji, političari se boje tog jedinstva jer ruši narative podjela koje već godinama održavaju na životu.
Strah od zajedništva
Odbijanje da se proglasi dan žalosti povodom smrti Halida Bešlića nije samo administrativni propust. To je poruka da institucije ne žele prepoznati ono što narod osjeća — zajedništvo i solidarnost. Jer, strah od jedinstva je srž svake politike koja se hrani podjelama.
Dok obični ljudi zajedno tuguju, mole i pjevaju njegove pjesme, politika šuti — kao da zajednička emocija ugrožava pažljivo građene zidove razdora. U toj tišini krije se hladna kalkulacija: ne dozvoliti da bilo šta, pa ni smrt voljenog umjetnika, podsjeti narod da su ljudskost i empatija jače od politike.
Halid Bešlić – simbol onoga što politika ne razumije
Halid Bešlić nije bio samo pjevač, već simbol dobrote, jednostavnosti i povezanosti ljudi bez obzira na vjeru i naciju. Njegov glas i pjesme ujedinjavali su ono što je politika često razdvajala. Zato odbijanje da se na državnom nivou oda počast njegovom liku i djelu ne vrijeđa samo uspomenu na njega, već i dostojanstvo zemlje koju su političari obavezni predstavljati.
Ova odluka – ili, preciznije, odsustvo odluke – pokazuje koliko je politička elita udaljena od naroda. U trenutku kada bi se institucije trebale pokloniti velikom čovjeku, one se zatvaraju u šutnju, šaljući poruku da emocije i poštovanje više nemaju mjesta u državnim zgradama.
Bez obzira na to što Vijeće ministara BiH nije proglasilo dan žalosti, tuga za Halidom Bešlićem ostaje zajednička i iskrena. Ljudi širom BiH i regiona dokazali su da ljubav, muzika i sjećanje ne poznaju granice. A oni koji su ignorisali tu emociju, ostali su zapamćeni ne po funkcijama, već po hladnoći kojom su pogazili ljudskost.