Piše: dr.sc. Edin Garaplija
Kroz historiju je puno primjera fenomena paravojnih formacija i njihovih „batinaša“.
Još od Starog Rima ponavlja se obrazac u kojem političke ili ideološke organizacije stvaraju nasilne skupine izvan formalnih struktura države. Te skupine služe kao instrument zastrašivanja, kontrole i obračuna s protivnicima, ali često prelaze i u dobro organizovane kriminalne mreže. Pa tako imamo nekoliko egzaktnih historijskih primjera organiziranja paravojnih formacija.
Mafijaške organizacije nastale u Italiji i Sjedinjenim Američkim Državama proširile su svoj organizacijski model i na Balkanu, često koristeći „batinaši“ kao svoju produženu ruku. Bilo da se radi o utjerivanju dugova, reketarenju ili borbi za teritorijalnu prevlast, njihova uloga nije ispoljavanje samo fizičkog nasilja nad protivnicima ili konkurencijom, već i uspostava „vladavine straha“ u zajednicama. „Batinaši“ mafije djeluju izvan zakona, ali često u sprezi s korumpiranim dijelovima policije, politike i privrede. Taj model, privatne vojske u službi kriminala i politike, kasnije su kopirali i mnogi politički režimi.
AI ilustracija mafijaške grupe
Jedan od najpoznatijih primjera instrumentalizacije „batinaši“ u političke svrhe je uspon nacističkih formacija pod vodstvom Adolfa Hitlera u Njemačkoj, u kojoj su djelovali:
• SA (Sturmabteilung) – tzv. „smeđokošuljaši“, Hitlerovi „batinaši“ zaduženi za ulične obračune, zastrašivanje političkih protivnika i mobilizaciju masa,
• SS (Schutzstaffel) – paravojna militantna organizacija koja će kasnije prerasti u stranačku tajnu policiju, u početku je regrutovala nasilnike i odane fanatike zadužene za Hitlerovu ličnu zaštitu i zaštitu njegovog režima.
Interesantno da su i nacističke paravojne formacije na svom početku funkcionisale poput mafijaških bandi, kontrolisale teritorije, tukle i ubijale protivnike, palile objekte, terorisale stanovništvo, a istovremeno gradile kult poslušnosti svome vođi. Epilog tog terora u Njemačkoj kojeg ostatak Svijeta nije odmah prepoznao u ranoj fazi i suprotstavio mu se, je milioni mrtvih u Drugom svjetskom ratu i holokaust nad Jevrejima.
SA i SS Hitlerove formacije
Tokom ratova 1990-ih na prostoru bivše Jugoslavije, pojavio se niz paravojnih formacija. Najpoznatiji primjeri su „Arkanovi tigrovi“, „Beli orlovi“ i „Škorpioni“. Svi su oni bili oružana sila i instrument mafijaške kontrole nad okupiranim teritorijama. Kombinovali su kriminalnu i političku lojalnost režimu „Balkanskog kasapina“ Slobodana Miloševića, pod čijom su zaštitom (njega i njegove tajne policije) nekažnjeno pljačkali, silovali i ubijali, te istovremeno gradili mit o zaštitnicima svoga naroda. Stotinu hiljada mrtvih i genocid nad osam hiljada muslimanskih muškaraca je krvavi trag ovih ratnih zločinaca.
Paravojne formacije likvidiraju civile u Bosni
Za sve njih je zajedničko da su nastali od radikalnih „navijačkih grupa“ i ekstremno-desničarskih organizacija, koje funkcionišu kao „batinaši“ režimskih elita, učestvuju u svim oblicima kriminala, ali i u političkim demonstracijama kada režimu zatreba „sila s ulice“.
Obračun huliganskih grupa
S druge strane, u Bosni i Hercegovini i regiji nakon 1993. godine pojavile su se male, ali militantne radikalne islamske skupine koje sebe nazivaju „Selefijama“ a u široj javnosti postaju poznatiji kao „Vehabije“. Iako često marginalizirane u društvenom i političkom smislu, one su usvojile isti princip. Stvaranje zatvorenih zajednica, obučavanje fizički spremne „braće“ i primjenu različitih modela nasilja prema neistomišljenicima i širenje ideologije zastrašivanjem.
Protest „Vehabija“ u Sarajevu
Dio tih grupa povezivao se s globalnim džihadističkim mrežama i radikalnim zajednicama od kojih im pristižu i značajni izvori finansiranja. Njihova funkcija u lokalnom kontekstu često je bila slična mafijaškim i paravojnim formacijama – demonstracija sile i kontrola vlastite „teritorije“ (džemata, sela ili gradskih kvartova). Iza paravana „vjere i vjernika“, ove grupe su često uzročnici i konzumenti nasilja i metoda zastrašivanja nad neistomišljenicima i građanski orijentisanom stanovništvu. Zajedničko im je da svoje protivnike proglašavaju „izdajnicima“ i „otpadnicima“ kako bi dali svojevrsni legalitet svojim nasilnim metodama. Širok je spektar nasilničkih akcija radikala, od zločina nad zarobljenicima i civilima u Srednjoj Bosni, terorističkih akcija nad hrvatskim povratnicima, napada na policijske stanice i američku ambasadu, fizički napadi na ugledne novinare: Latića, Alispahića i Avdića, pa sve do uzimanja sudske vlasti u svoje ruke kako je to nedavno bio slučaj ponovo u Mostaru, kada je grupa nasilnika opljačkala objekat i napala na uglednog mostarskog alima Saliha efendije Čolakovića i njegovog sina Irfana.
Bez obzira na mafijaško-ideološku boju (nacizam, nacionalizam, vehabijski radikalizam, mafijaški pragmatizam), obrazac je isti:
1. Izvaninstitucionalno nasilje – „batinaši“ djeluju van zakona, ali često uz prećutnu podršku moćnih političkih i vjerskih struktura.
2. Simbolička uniforma i ritual – smeđe košulje, crne uniforme i vjerska obilježja radikala – svi koriste vizuelni identitet za demonstraciju moći.
3. Političko-kriminalna simbioza – mafija, Hitler, Milošević, pa i današnje autoritarne vlasti, koriste „batinaši“ za ostvarivanje ciljeva koje država ne smije formalno priznati.
4. Strah kao oružje – cilj nije samo fizičko uništenje protivnika, nego i psihološka kontrola zajednice.
Paravojne formacije s „batinaši“ predstavljaju kontinuitet nasilja kroz historiju. Od mafijaških bandi i Hitlerovih SA i SS formacija, preko ratnih zločinaca sve do huliganskih grupa i vehabijskih džemata. One su simptom korumpiranih ili autoritarnih režima u kojima vlast koristi nasilnike da proširi svoj uticaj. Danas, opasnost nije samo u njihovom djelovanju iz sjene, već i u normalizaciji njihove prisutnosti u društvu: kroz navijačke grupe, religijske zajednice ili „patriotske“ udruge. Razumijevanje ovog obrasca ključno je za suprotstavljanje nasilju koje se maskira ideologijom, ali u osnovi ostaje „gola sila“ u službi protiv neistomišljenika i protivnika režima.
Kao odgovor na pitanje kako se suprotstaviti sve većem nasilju i obrascu upotrebe sile kao metode zastrašivanja i obračuna sa neistomišljenicima, navest ćemo nekoliko faza za ozdravljenje društva:
5. Javna osuda u ranim fazama identifikacije ovakvih pojava, putem medija, analiza akademske zajednice, do poruka politički odgovornih zvaničnika.
6. Jačanje vladavine prava i neovisnog istražiteljsko-tužilačko-sudskog aparata, koji će svojim efikasnim i integrisanim djelovanjem brzo sankcionisati sve radikalne pojave u ranim fazama njihovog nastanka.
7. Jačanje opće svijesti građanske inicijative o pogubnosti radikalizacije društva, koja se može vratiti kao bumerang jednom društvu koje istu ne prepozna i ne spriječi na vrijeme.
8. Kontinuirana edukacija od rane faze obrazovanja mladih u cilju sprečavanja radikalizacije društva i nasilnih metoda izazivanja straha i terora.
Živimo u društvu rizika, kako je to još davno konstatovao jedan čuveni sociolog. Zato je krajnje vrijeme da se zapitamo šta to mi sami možemo i moramo učiniti za svoje društvo. Jer ako mi nećemo, onda hoće razne radikalne formacije. Samo ne u cilju izgradnje građanskih vrijednosti već u cilju mafijaške kontrole naših života.