Krajem jula 1995. godine, dok su zločinci iz redova Vojske Republike Srpske privodili kraju genocid nad Bošnjacima u Srebrenici, selo Žepa još je gajilo nadu u spas – zahvaljujući hrabrosti pukovnika Avde Palića i njegovih saboraca.
Sudbina Avde Palića spada u one priče koje djeluju gotovo nevjerovatno, poput legendi o junacima iz prošlih vremena koji se žrtvuju da bi sačuvali svoj narod. Međutim, priča o Paliću nije izmišljena – iako njegovo junaštvo ima gotovo mitske razmjere.
Avdo Palić može biti trajna inspiracija za sve one kojima su domovina i narod iznad svega. Njegovo ime i djelo zaslužuju mnogo više prostora u javnosti i obrazovanju, jer ne predstavljaju samo priču o žrtvi, već o istinskom herojstvu – koje je naročito dragocjeno u vremenima moralne pustoši.
Nekadašnji nastavnik, a zatim ratni komandant, Avdo Palić je 27. jula 1995. otišao na pregovore u UNPROFOR-ovu bazu na Bokašnici kod Žepe. Ondje je, s dostojanstvom i hrabrošću, pružio ruku zločincu Zdravku Tolimiru i rekao: „Ja sam taj Avdo kojeg tražite.“
U njegovoj pratnji bili su Mehmed Hajrić i Amir Imamović. Dana 4. augusta, Palić je odveden iz Žepe u tajni vojni zatvor u Bijeljini, a 5. septembra, po naredbi Glavnog štaba VRS, odveden je na razmjenu koju su sproveli kapetan Dragomir Pećanac i pripadnik VRS-a Željko Mijatović. Taj datum – 5. septembar – smatra se danom njegove smrti. Zajedno s njim ubijeni su i Hajrić i Imamović.
O njegovom herojstvu pisao je i član mirovne misije Edward Joseph, ističući kako je Palić odbijao predaju čak i nakon što je pad Srebrenice dokazao da UN i NATO neće zaštititi tzv. zaštićene zone. Oslanjajući se na svoj vojni i diplomatski instinkt, Palić je uspio da spriječi da Žepa podijeli sudbinu Srebrenice.
U autorskom tekstu na Balkan Insightu, Joseph je opisao kako je 19. jula stigao u Žepu, gdje je Ratko Mladić rasporedio artiljeriju i zvučnike s ciljem da slomi moral branilaca. Kada to nije uspjelo, u bijesu je naredio povlačenje međunarodnih posmatrača, ali je Palić ostao da se odupire još pet dana. Upravo to petodnevno otezanje Joseph je označio kao presudno za spašavanje muškaraca iz Žepe.
Nakon pada Žepe 25. jula, Palić je uspio skloniti muškarce u šumu, a zajedno s Hajrićem i Imamovićem ostao da ih štiti. Kao što to čine istinski junaci – nije se skrivao, nije bježao, nije mijenjao identitet – za razliku od onih koji su komandovali vojskom zločina. Još naredna dva dana je nadljudskim naporima organizovao evakuaciju žena i djece.
Iako je po svim pravilima kao ratni zarobljenik trebao biti zaštićen, za one koji su ga zarobili njegova hrabrost je bila neprihvatljiva. Njegova odlučnost i dostojanstvo podsjećali su ih na ono što nikada nisu bili – na pravu definiciju heroja.
Danas, priča o Avdi Paliću trebala bi biti urezana u svijest svih koji tvrde da vole Bosnu i Hercegovinu, jer ljubav prema domovini se dokazuje djelima, pogotovo kad su izgledi protiv. Nažalost, ni jedna obrazovna ustanova u Bosni i Hercegovini ne nosi njegovo ime, iako bi upravo on mogao biti uzor budućim generacijama u razumijevanju univerzalnih vrijednosti koje nadilaze politiku i etničke podjele.
Posmrtni ostaci pukovnika Palića ekshumirani su 2001. godine, a identifikovani tek u augustu 2008. godine. Ukopan je uz vojne počasti u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu.
Prenosi Klix.