Analiza: dr.sci. Edin Garaplija
Industrijska proizvodnja u Bosni i Hercegovini pada šesnaest kvartala zaredom. Četiri godine kontinuiranog slabljenja proizvodnje više nisu samo ekonomski problem. To je sigurnosni rizik koji ugrožava fiskalnu stabilnost, energetsku otpornost, tržište rada i sposobnost države da funkcioniše u kriznim okolnostima. Odlazeća državna uprava nemilice zapošljava svoje stranačke pristalice, realni sektor gubi radni potencijal, a udruženja poslodavaca i privredne komore nijemo posmatraju raspad sistema.
Nije samo kolaps energetskog sistema opasnost po društvo. I raspad ekonomske stabilnosti je ugroz kritične infrastrukture našeg društva. A to je uvijek i opasnost po nacionalnu sigurnost svake države.
Novi bilten Centralne banke BiH pokazuje da je obim industrijske proizvodnje u drugom kvartalu 2026. bio 0,6 posto manji nego godinu ranije. Rudarstvo je palo čak 16,1 posto.
Pojedinačni pad od 0,6 posto može djelovati podnošljivo. Šesnaest uzastopnih kvartala pada govori o sistemskom poremećaju. U upravljanju rizicima nije presudan samo intenzitet jednog događaja. Posmatraju se trajanje, kumulativni efekat, međuzavisnost sektora i sposobnost sistema da se oporavi. Prema tim kriterijima, industrijska baza BiH pokazuje ozbiljan gubitak otpornosti.
Slabljenje proizvodnje smanjuje sigurnosnu autonomiju
Država bez dovoljno razvijene industrijske baze postaje zavisna od uvoza energije, hrane, lijekova, opreme, rezervnih dijelova i drugih strateških proizvoda. U stabilnim tržišnim okolnostima takva zavisnost može izgledati kao racionalna posljedica međunarodne trgovine. U krizama postaje sigurnosna slabost.
Pandemija, rat u Ukrajini, energetski poremećaji i prekidi međunarodnih lanaca snabdijevanja pokazali su da novac nije dovoljan ako roba nije dostupna. Država tada ne može brzo nadoknaditi izgubljene proizvodne kapacitete. Fabrika se ne otvara administrativnom odlukom, niti se kvalifikovana radna snaga stvara preko noći.
Posebno zabrinjava pad rudarstva od 16,1 posto. Elektroenergetski sistem BiH i dalje se u velikoj mjeri oslanja na termoelektrane i domaći ugalj. Ako rudnici ne mogu osigurati dovoljne količine goriva, posljedice se prenose na termoelektrane, elektroprivrede, industriju, cijene električne energije i javne budžete.
To je tipičan lančani rizik: slabost jednog sektora aktivira probleme u više međusobno povezanih sistema. Upravo bi takve zavisnosti morale biti predmet državnih procjena rizika i planova kontinuiteta poslovanja strateških preduzeća.
Fabrike gube radnike, javni sektor ih dobija
Prerađivačka industrija izgubila je 3.290 radnih mjesta u odnosu na godinu ranije. U djelatnostima javnog sektora broj zaposlenih povećan je za 3.315.
Statistika ne pokazuje da su isti ljudi prešli iz fabrika u institucije. Pokazuje smjer u kojem se kreće raspodjela rada: proizvodni sektor se smanjuje, dok raste zaposlenost koja se uglavnom finansira porezima, doprinosima i drugim javnim prihodima.
Takva promjena povećava fiskalni rizik. Javna potrošnja zavisi od prihoda koje stvaraju privreda, zaposleni i potrošači. Ako se proizvodna i izvozna baza sužava, a broj budžetskih korisnika povećava, sistem postaje osjetljiviji na recesiju, pad izvoza i demografsko pražnjenje zemlje.
Zdravstvo, obrazovanje, policija, pravosuđe i socijalna zaštita čine infrastrukturu društvene sigurnosti. Problem nastaje kada javna zaposlenost raste bez procjene stvarnih potreba, jasnih standarda učinka i mjerljivog povećanja kvaliteta usluga. Tada se javni sektor ne razvija prema sigurnosnim potrebama društva, nego prema zahtjevima političkog sistema.
Partijsko zapošljavanje dodatno slabi institucije jer stručnost zamjenjuje lojalnošću. Posljedica nije samo veći budžetski rashod. Posljedica je smanjena sposobnost institucija da prepoznaju rizik, planiraju odgovor i upravljaju krizom.
Statistički rast plata ne znači veću društvenu otpornost
Realne neto plate u drugom kvartalu porasle su 2,8 posto. U istom periodu prethodne godine realni rast iznosio je 9,4 posto.
Kupovna moć prosječne plate još raste, ali znatno sporije. Prosjek pritom ne pokazuje raspodjelu primanja niti stepen ekonomske ranjivosti stanovništva.
Ako rastu plate u bolje plaćenim javnim djelatnostima, a industrija gubi slabije plaćene radnike, prosječna plata može porasti i bez stvarnog poboljšanja položaja većine stanovništva. Zato je za procjenu socijalnog rizika potrebna medijalna plata, podatak o raspodjeli primanja i broj zaposlenih čiji prihodi ne pokrivaju osnovne troškove života.
U sigurnosnom smislu, domaćinstvo bez finansijske rezerve predstavlja ranjivu jedinicu sistema. Rast cijena energije, gubitak posla, bolest ili povećanje kreditne rate mogu ga brzo gurnuti u siromaštvo. Kada se isti obrazac ponovi kod velikog broja građana, individualna ranjivost prerasta u društveni rizik: povećavaju se nezadovoljstvo, politička radikalizacija, iseljavanje i pritisak na socijalne fondove.
Životni standard se održava kreditima
Krediti stanovništvu porasli su 12,7 posto na godišnjem nivou. Veći doprinos rastu dali su nenamjenski potrošački krediti nego stambeni.
Nenamjenski krediti često služe za pokrivanje tekućih potreba: liječenja, školovanja, kupovine automobila, renoviranja stana, zatvaranja ranijih dugova ili održavanja potrošnje koju plata više ne može finansirati. Statistika ne otkriva motive svakog dužnika, ali istovremeni sporiji rast realnih plata i dvocifreno povećanje kredita ukazuju na rast finansijske izloženosti domaćinstava.
Takav model privremeno održava promet, poreske prihode i privid ekonomskog rasta. Rizik se prebacuje u budućnost. Današnja potrošnja postaje sutrašnja rata, a kamata dodatno smanjuje raspoloživi prihod.
Ako dođe do ozbiljnijeg pada zaposlenosti, rasta kamatnih stopa ili novog inflatornog udara, dio privatnog kreditnog rizika prenijet će se na banke, socijalni sistem i javne finansije. Država zato mora pratiti ne samo ukupan iznos kredita nego i njihovu namjenu, odnos rata i prihoda, kašnjenja u otplati te izloženost domaćinstava s najnižim primanjima.
Sistem bez procjene industrijskih rizika
Šesnaest kvartala pada bilo je dovoljno da institucije utvrde uzroke, rangiraju rizike i usvoje plan oporavka. Takav javno dostupan plan ne postoji.
BiH nema jasno definisane industrijske kapacitete od sigurnosnog značaja. Nije utvrđeno koje lance snabdijevanja država mora zaštititi, koliko zavisi od uvoza kritičnih proizvoda, koji pogoni mogu nastaviti rad u kriznim uslovima i kakve su rezerve energije, sirovina i stručne radne snage.
Bez takve procjene subvencije se dijele fragmentirano, problemi strateških preduzeća rješavaju se tek kada radnici izađu na proteste, a dugovi se pretvaraju u nove pozajmice i budžetske garancije. To nije upravljanje rizikom. To je finansiranje posljedica nakon što se rizik već materijalizirao.
Potrebno je uspostaviti registar strateških industrijskih kapaciteta, procijeniti njihove operativne i finansijske rizike te odrediti minimalne kapacitete koji moraju ostati funkcionalni tokom poremećaja. Svako strateško javno preduzeće trebalo bi imati plan kontinuiteta poslovanja, jasne indikatore ranog upozorenja i imenovanu odgovornost uprave za njihovo provođenje.
Pitanja koja traže odgovor
Za emisiju treba otvoriti pitanja koja povezuju ekonomiju i sigurnost:
– Ko je odgovoran za šesnaest uzastopnih kvartala pada industrijske proizvodnje?
– Koje proizvodne kapacitete vlast smatra strateškim za funkcionisanje države u krizi?
– Kako pad rudarstva utiče na energetsku sigurnost i kontinuitet rada termoelektrana?
– Zašto javni sektor dobija približno onoliko radnika koliko ih prerađivačka industrija gubi?
– Kolika je medijalna plata i koliko domaćinstava nema finansijsku rezervu za jedan mjesec?
– Koliki dio nenamjenskih kredita služi za pokrivanje osnovnih životnih troškova?
– Imaju li elektroprivrede, rudnici i druga strateška preduzeća stvarne planove kontinuiteta poslovanja?
– Ko u institucijama prati kumulativni industrijski, fiskalni i socijalni rizik?
Podaci Centralne banke opisuju zemlju koja smanjuje proizvodne kapacitete, povećava budžetsku zaposlenost i životni standard sve više finansira dugom. Takav sistem može funkcionisati dok prihodi rastu, banke kreditiraju, a međunarodni lanci snabdijevanja rade bez ozbiljnih prekida. Prva veća kriza pokazala bi koliko je ta stabilnost prividna.
Institucije zato moraju industrijski pad tretirati kao prijetnju ekonomskoj i nacionalnoj sigurnosti. Nakon četiri godine upozorenja više nije dovoljno evidentirati posljedice. Potrebno je imenovati odgovorne, utvrditi prihvatljiv nivo rizika i usvojiti operativan plan zaštite proizvodne, energetske i fiskalne otpornosti BiH.