U drugom dijelu Feljtona donosimo detalje kako je u godinama nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, uslijedilo niz afera i obračuna unutar obavještajne zajednice Bosne i Hercegovine, koje su započinjale nelegelnim praćenjima i prisluškivanjima a često završavale i brutalni likvidacijama.
Prisluškivanje vojno-političkog rukovodstva države nije bila ekskluziva samo KOS-ovaca predovođenim Mujezinovićem i drugim paraobavještajcima, već su isti specijalnu tehniku za presretanje komunikacija ustupljivali i agentima stranih službi koji su uz aminovanje tadašnjeg rukovodstva radili na islamizaciji Armije BiH i „prosijavanju“ od nebošnjaka.
Mujezinovićeva definicija terorizma
Pa tako policajci centra Službi Bezbjednosti Zenica obavještavaju načelnika Sektora državne bezbjednosti „da su otkrili istureni punkt opremljen odgovarajućom opremom, najvjerovatnije prislučnim tehničkim sredstvima i ljudstvom, Iranskim državljanima koji je opsluživao i centar za obuku Pogorelica u općini Fojnica.“
Informacija o otkrivenom prislušnom punktu u Zenici
Ovaj centar su nedugo zatim zauzeli pripadnici specijalnih snaga IFOR-a pri čemu su zarobili iranske instruktore i polaznike obuke, te određenu dokumentaciju i materijalno-tehnička sredstva. Ubrzo je pod pritiskom amerikanaca, Alija Izetbegović smjenio tadašnjeg direktora AID-a Bakira Alispahića i zamjenika ministra odbrane BiH, Hasana Čengića, koji će se par godina kasnije naći i na američkoj crnoj listi sankcionisanih lica koji su označeni kao prijetnje Dejtonskom mirovnom sporazumu. Nesumnjivo je upravo Enver Mujezinović, bivši KOS-ovac i tadačnji načelnik sarajevskog Sektora AID-a bio ključni čovjek od najvišeg povjerenja vrha bošnjačke vlasti za sve paraobvještajne aktivnosti. Pa tako on u svojoj informaciji direktoru AID-a, Bakiru Alisphiću koji je nakon Dejtonskom mirovnog sporazuma nastavio pravni kontinuitet ratne Službe Državne Bezbjednosti RBiH, navodi sljedeće:
„Nakon akcije IFOR-a na zaposjedanju objekta Pogorelica 15.02.(1996.) i zaplijenjivanju dokumentacije i MTS-a zatečenog u tom objektu, izvršili smo procjenu i došli do zaključaka da, s tim u vezi, postoji ozbiljna vjerovatnoća političkih, diplomatskih i drugih štetnih posljedica po interese RBiH…“
Na ovaj način je već tada, prefrigani Mujezinović (ne)namjerno legitimirao najviši bošnjački politički i obavještajni vrh sa zloupotrebama resursa tajne službe, priznajući u nastavku ove informacije pod oznakom „službena tajna“, „strogo povjerljivo“, da ih zaplijenjena dokumentacija teško kompromitira za subverzivne djelatnosti prema političkim i drugim protivnicima.
Informacija Mujezinovića o desantu IFOR-a na Pogorelicu
U godinama nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, uslijedilo je niz afera i obračuna unutar obavještajne zajednice Bosne i Hercegovine, koje su započinjale nelegelnim praćenjima i prisluškivanjima a često završavale i brutalni likvidacijama. Prisjetićemo se samo atentata na Nedžada Ugljena zamjenika direktora AID-a, nakon što je odlučio progovoriti o aktivnostima tajne grupe „Ševe“ optužujući upravo svoga pretpostavljenog direktora AID Kemala Ademovića da priprema njegovu likvidaciju. Bivši glavni urednik magazina „Dani“, je u emisiji FTV-a 2012. godine posvjedočio da je Ugljen potražio spas od tadašnjeg premijera Federacije BiH Hasana Muratovića, kojem je tvrdio da će ga ubiti jer ga prate ljudi Keme Ademovića.
Nedžad Ugljen je danima prije ubistva znao da ga prate i da se sprema njegova likvidacija. Stoga je u to vrijeme promijenio i fizički izgled, obrijao brkove i panično tražio zaštitu. I zaista, ubrzo je Ugljen brutalno likvidiran ispred ulaza u zgradu svoje bliske prijateljice.
Dr.sc. Edin Garaplija u ekskluzivnoj najavi za portal Smartinfo.ba svoje najnovije knjige, ističe da je postao žrtva montiranog procesa jer je otkrio što se nije smjelo otkriti, bošnjačke zločince i njihove nalogodavce. Nesumnjivo će ova knjiga ubrzo razotkriti mnoge zloupotrebe tajnih službi, te scenario pripreme i političkih likvidacija.
Zalud mu je bilo i mahnito prolaženje kroz crvena svjetla na raskrsnicama, kako bi izbjegao svoje tajne pratioce. Nisu ga ispuštali iz vida. Ubice su unaprijed znale njegovo kretanje, koristeći čitavu obavještajnu infrastrukturu za tajni nadzor i praćenje svoje mete. Čekali su samo pogodan trenutak kada bi on mogao postati neoprezan. Izbezumljeno je hodao po kancelarijama i hodnicima Centrale Službe. U svojoj poslednjoj službenoj zabilješci, ustvrdio je da ga prate po nalogu direktora AID-a Keme Ademovića i da mu otvoreno prijete likvidacijom. Tvrdio je i da je bio posebno emotivno vezan za svog ratnog druga, ubicu iz „Ševa“, Nedžada Herendu. U zabilješci nije otkrio ko je su to ratne zadatke on i Herenda zajedno izvršavali i po čijem nalogu. Bezuspješno je pokušavao spasiti goli život tvrdeći: „Ubiće me, puno znam!“
Ugljen se smrtno zamjerio svojim neprijateljima od onog momenta kada je zaprijetio da će progovoriti o svojim ratnim aktivnostima i saznanjima da je direktor AID-a Kemal Ademović, lično naredio istragu o „Ševama“ i hapšenje njegovog ratnog druga „Brke“. Operativna akcija kodnog imena „Orao“, usmjerena na hapšenje Nedžada Herende i dokumentovanje zločina tajne grupe za likvidacije, zaprijetila je otkrivanju niza ratnih zločina političkih likvidacija. Svi nezgodni svjedoci ovih strogo čuvanih tajni, bili su automatski osuđeni na smrt.
Na zahtjev Šefke Halilovića, člana komisije koju je formirao Predsjednik Predsjedništva BiH, Ugljen je kao i drugi visoki funkcioneri AID-a sačinio službenu zabilješku u kojoj je tvrdio da je kemal Ademović naredio „kidnapovanje, mučenje i ubistvo herende Nedžada“, prešućujući da je isti po njegovom nalogu izvršavao likvidacije političkih neistomišljenika, zarobljenih vojnika, civila i pripadnika Unprofora. Ugljen je na sve moguće načine pokušavao prikriti stvarnu ulogu Herende i „Ševa“, nadajući se da će tako zaštiti i sebe i svoje nalogodavce. Međutim, sa tim je samo ubrzao svoju likvidaciju. Postao je prevelika prijetnja upravo onima s kojima je odrađivao najprljavije poslove.
Samo par godina nakon atentata na Ugljena, aktivirana je ekplozivna naprava pod autom Joze Leutara zamjenika Ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH, nakon što je ovaj u više navrata tvrdio da ga AID prati i prisluškuje, najavljujući da će objaviti podatke o tajnim računima na kojima su nestajale stotina miliona donacija prikupljenih za odbranu BiH. Iako su određeni politički moćnici pokušali montiranim procesom preusmjeriti istragu, novinar Josip Šimić Đinđić objavljuje:
Brojne su indicije da je u pozadini svega bio AID. Snimci koji su u tužilačkom spisu neposredno pokazuju, da je na mjestu ubistva Leutara, prije inspektora Federalnog MUP-a, neovlašteno bio i jedan djelatnik AID-a . Tužilaštvo je došlo do saznanja, da je Enver Mujezinović po nalogu Bakira Alispahića, bivšeg direktora AID-a, ozvučio hotelsku sobu u kojoj je Leutar boravio kada je tek došao u Sarajevo, a potom i njegovu kancelariju. Oni su u svojim izvještajima Leutara tretirali neprijateljem. Bivši direktor AID-a Kemal Ademović i Asim Dautbašić, siva eminencija obavještajne službe, tada su otvarali Leutarovu poštu. Istraga o ubistvu Leutara stalno je, kao što smo rekli usmjeravana na krivi pravac. Istovremeno su namjerno odbačena druga svjedočenja i saznanja. U službenoj zabilješci od 07. 11. 1999. godine, koja je sačinjena od strane F MUP-a, u prostorijama Sektora krim policije F MUP-a, pred pripadnicima IPTF-a, svjedok (zaštićen identitet), koji je 07. 11. 1999. godine, u 11,30 od strane pripadnika IPTF-a Patricka Tully-a i Oskara dovezen u Sektor krim policije je potvrdio, da je Leutar likvidiran po narudžbi Bakira Izetbegovića, te da je taj razgovor vođen preko spikerfona, kojeg je lično slušao.
Osam godina nakon atentata na zamjenika ministra FMUP-a Jozu Leutara i jedanaest godina nakon brutalne likvidacije zamjenika direktora AID-a, Nedžada Ugljena, ubijen je i ključni svjedok ovih ubistava, ratni komandant Armije BiH Ramiz Delelić „Ćelo“.
Nekoliko dana prije likvidacije dao je ekskluzivni intervju novinarima magazina Slobodna Bosna:
Ademović mi je objasnio da Ugljena stalno prate i da ćemo uvijek imati informacije gdje se nalazi i u koje vrijeme. Jednom smo imali dojavu da je upraćen na putu od Jablanice prema Konjicu. U međuvremenu smo ja i Enes Pandžić dogovarali način i metod kako da likvidiramo Ugljena. Pošto smo obojica imali oružje u Enesovom autu, mislili smo da je najbolje da ga izrešetamo u autu ili dok ide ljubavnici u Aneks. To smo stalno razrađivali.
Baš kao i Ugljen, i Ćelo je likvidiran ispred ulaza svoje bliske prijateljice, nakon što su ga pratili i prisluškivali a zatim i likvidirali jer mrtva usta ne govore.
U trećem, posljednjem dijelu Feljtona donosimo:
Za šta je služio Sektor 03 SDB-a a kasnije Sektor 06 AID-a?
Kako i od koga je OSA za vrijeme Osmana Mehmedagića nabavljala opremu za prisluškivanje?
Razotkrivamo privatne firme koje se bave paraobavještajnim aktivnostima u BiH!