Gledam sinoć otvaranje 33. Olimpijskih igara koje se održavaju u Parizu. Posmatram sportiste, publiku, vesele ljude koji uživaju i koji slave sport, slave život, pjevaju, plešu, sretni su. A šta je sa nama koji sve manje imamo tu privilegiju da se smijemo i radujemo, da živimo bar na trenutke normalno?
Da, namjerno pišem privilegija jer se mi ovdje sve manje smijemo, došli smo u fazu kada je smijeh kod ovdašnjih ljudi u domenu incidenta. Do te mjere smo izmoreni njihovim prepadanjima od ratova, njihovom lopovluku i krađama koje su nas dovele do stadija da nismo sigurni kako preživjeti u pravom smislu tog pojma.
Mi koji smo imali upravo Olimpijadu u Sarajevu. Sasvim sigurno smo jedna od rijetkih zemalja koja je bila organizator Olimpijade i koja danas od iste te nema skoro pa ništa. Imamo razorena olimpijska borilišta, imamo Olimpijski muzej sa eksponatima i organizacijom rada od kojeg, kada iz istog izađete, imate osjećaj nikakav, prazni ste.
Uspjeh KK “Bosna”
Život me je zbog zdravstvenih problema odveo u Grenoble u Francuskoj. Grad je to od svojih oko 150 hiljada stanovnika koji se nalazi u kotlini ispod Alpi i jedan je od rijetkih gradova u Francuskoj u kojemu se voda može bez problema piti iz slavine.
To se nekad moglo zamislite i u Sarajevu. Grad je to koji je 1968. godine bio organizator Zimskih olimpijskih igara. Mnogo Grenoble ima sličnosti sa Sarajevom, a to se ogleda i momentom da je Košarkaški klub “Bosna” baš u tom gradu osvojio titulu klupskog prvaka Evrope.
Delibašić, Varajić, Radovanović, Hadžić i ostali košarkaši pod trenerskom palicom Bogdana Tanjevića osvojili su Kup šampiona. I to smo uspjeli postati prvaci Evrope. Veliki klub u to vrijeme, Emerson iz Varesea predvođen Dinom Meneginom, jednim od najboljih košarkaša u historiji Italije, je savladan.
A samo godinu dana poslije toga, Mirza Delibašić i Ratko Radovanović u dresu reprezentacije SFR Jugoslavije na Olimpijskim igrama u Moskvi, okitiše se zlatnom medaljom. Da, iz ove zemlje za godinu dana prvaci Evrope u klupskoj košarci i nosioci zlatne medalje sa Olimpijskih igara. Možemo li to zamisliti danas? Ne, sa ovom strukturom varalica u politici koji se i u tom segmentu brinu samo o sebi.
Ne cijenimo ono što imamo…
Možda se i desi da Lana Pudar osvoji medalju, ali i to je odraz individualnog rada i Laninog talenta. Pa sjetimo se samo onih farsi i užasa koje je pravio tadašnji premijer Federacije BiH, a današnji zatvorenik Fadil Novalić oko izgradnje bazena u Mostaru.
U Grenobleu sam bio kada su obilježavali 50 godina od održavanja spomenute olimpijade. Jednom riječju kazano – predivno. Pišem ovo i povlačim paralelu sa proslavom 40 godina od organizacije Olimpijskih igara u Sarajevu.
Kod nas samo što je obilježavanje završilo, nekoliko dana nakon toga u olimpijskoj Zetri ide koncert muzikanata turbo folk ili kako se više zove to arlaukanje i šund koje mahom donose iz susjedne Srbije. Pa mogli ste bar malo pustiti da ta Zetra odmori od tog kiča i primitivizma i ugosti napokon nešto što bar asocira na lijepo.
Ne, mi smo za nastup svjetskih zvijezda geografski pojam koji kao da je obilježen nekim simbolom koji ih tjera odavde kao da lepru imamo. Možda da se upitamo šta uradiše kojekakvi općinski načelnici koji od one predivne planine Bjelašnice napraviše ruglo i leglo bespravne gradnje i kojekavih zgrada naslaganih jedna uz drugu bez ikakvog estetskog momenta i koje koriste samo za prestiž stranačkih poslušnika koji, hajde što se bogate na bespravnoj gradnji, nego i hladno bez ikakvih posljedica uništavaju tu vodozaštićenu zonu. Može se njima, oni su iz stranke i oni mogu sve.
BiH na Olimpijskim igrama 1992. godine
Te 1992. godine, Olimpijada se održavala u Barceloni. Da, to je ta godina kada smo mi već debelo u ratu, gdje ginemo, od snajperskih metaka, od granata, već se nazire da će ovdje biti pakao. U svemu tome ide bar malo lijeka za dušu. Bosna i Hercegovina će biti zastupljena na tim Olimpijskim igrama.
Desetero naših sportista će ovu zemlju predstaviti svijetu. Ponos je to. Bijeg od užasne stvarnosti. Delegacija Bosne i Hercegovine pozdravljena je ovacijama publike. Danas imamo fakat koji kaže da će Bosnu i Hercegovinu na olimpijadi u Parizu predstavljati slovom i brojem pet sportista.
Stjepan Kljuić: “Možemo se samo stidjeti”
Pa ima li neko ko se o tome brine da se eto bar postidi? Nema, jer to su ljudi bez obraza. Kontaktirao sam Stjepana Kljuića, člana ratnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika Olimpijskog komiteta BiH te 1992. godine, sa pitanjem kako je moguće ostvariti takvu eroziju ovdašnjeg sporta i kontra progresiju i srozati sport ove zemlje na neshvatljivo niske grane.
Nekadašnji sportski novinar, vidno rezigniran nakon postavljenog pitanja kaže: “To je samo odraz svega što smo sebi dozvolili. To otvorenje olimpijade u Barceloni, taj aplauz koji je dobila izabrana ekipa Bosne i Hercegovine je neopisiv. Cijeli stadion je bio na nogama kada je ušla naša selekcija.
Kralj i kraljica su ustali i aplaudirali Bosni i Hercegovini. Ponosan sam i kad se danas sjetim toga. A kako objasniti to nakon što smo spali na ovaj užasni nivo osim da smo još od Alijine vladavine pa petljanja onih koji o sportu pojma nemaju, kao što je Edhem Bičakčić, dobili rezultat koji je sramotan i možemo se samo stidjeti šta su nam uradili”, kaže Kljuić.
“Napravili su da sport u BiH ne vrijedi ništa”
“Uspio sam isprositi preko svojih poznanstava obnovu Zetre i još nekih objekata, ali to je sve što sam uspio protiv onih koji nemaju niti želje niti volje da ovdašnji sport dignu iz mulja. Sport u Bosni i Hercegovini, zahvaljujući tim ljudima i ovima koji su ih naslijedili, ne vrijedi apsolutno ništa.
To je sve u rukama neznalica koji su ovu zemlju zajedno sa sportom definitivno devalvirali u silnoj namjeri da i iz tog segmenta života iskoriste nešto za sebe. Tužno je to da mnogi talenti propadaju jer su u rukama onih koji samo gledaju kako mogu iskoristiti takve manifestacije u svoju korist.
I uopšte, prvo im je da oni šta ušićare i, ako tu nema koristi za njih, oni nemaju baš nikakvog interesa niti volje da se to digne iz pepela”, rekao je Kljuić za Smartinfo.ba i dodao:
“Pogledajte samo Sloveniju koja sa milion i nešto stanovnika postaje respektabilna sportska nacija. Nije to više akcenat na zimske sportove, nego su stvorili višestrukog pobjednika Tour de Francea Tadeja Pogačara, vidno rastu u timskim sportovima.
A mi smo stalno u nekom jadu i valjamo se u mulju. Tragedija je sve ovo što od sporta napraviše”, kaže Kljuić i ističe da će biti vrlo teško da napravimo bilo kakav pomak sa ovakvom vlasti kada je sport u pitanju.
Želimo našim predstavnicima svu sreću na Igrama!
Rezultat svega je da smo se našli u veoma lijepom društvu Antigve i Barbude, Bangladeša, Maldiva, Gabona, San Marina po broju sportista…da ne nabrajamo dalje. Tužan je to odraz stanja sporta u BiH. S nekoliko svijetlih tačaka.
Bosnu i Hercegovinu će u Parizu predstavljati plivačko čudo Lana Pudar, plivač Jovan Lekić, džudisti Larisa Cerić i Aleksandra Samardžić te bacač kugle Mesud Pezer. Sretno im bilo od srca.
