Autor: doc.dr.sc.Edin Garaplija
Sarajevsku javnost posljednjih sedmica potresa niz misterioznih smrti trojice presuđenih četničkih vojvoda: Slavka Aleksića, Branislava Gavrilovića Brneta i Vasilija Vidovića Vasketa. Iako okolnosti njihove smrti u razmaku od samo par mjeseci, još nisu do kraja razjašnjene, zajednička nit koja ih povezuje ponovo je otvorila staru, bolnu temu: “Sarajevo Safari”, mrežu organizovanog snajperskog “turizma” u kojoj su civili Sarajeva, od 1992. do 1995. godine, bili mete za novac.
Prema svjedočenjima preživjelih, novinarskim istraživanjima i zapisima iz ratnog perioda, na “Sarajevo Safari” su organizovano preko Beograda dolazili strani i domaći “lovci na glave”. Sa okupiranih položaja oko Sarajeva, najčešće sa Grbavice, su uz logističku pomoć četničke jedinice pod komandom Slavka Aleksića, pucali na civile. U tom kontekstu, Aleksić, Gavrilović i Vidović su se u medijima i izjavama očevidaca navodili kao potencijalni svjedoci, koji znaju imena, rute, finansije i zaštitnike te mreže.
U svojoj knjizi “Tajni Vilajet” opisao sam dio zločina pod komandom četničkog vojvode
Aleksića u kojima je jedan od glavnih izvršilaca bio Veselin Vlahović Batko, “monstrum s Grbavice”, koji je presuđen pravosnažno na 42 godine zatvora i nalazi se na izdržavanju kazne u državnom zatvoru “Vojkovići”.
Javnost želi znati šta ova dešavanja oko misterioznih smrti nezgodnih svjedoka znače za Veselina Vlahovića Batka, pripadnika četničkih formacija na Grbavici tokom rata. Njegovo ime je godinama simbol brutalnosti i zločina na Grbavici, a sudski utvrđene činjenice o njegovim zločinima ne ostavljaju prostor sumnji da je bio involviran u mnoge zločine te da je takav sigurno i nezgodni svjedok “Sarajevo safarija”.
Pitanje koje se samo po sebi nameće i koje veliki dio javnosti izgovara tiše nego što misli, glasi: da li se niz smrti “nezgodnih svjedoka” može dovesti u vezu s pokušajima da se zauvijek zatvore kanali istine o “Sarajevo Safariju”? I, u tom okviru, da li bi i Vlahović, kao već osuđeni akter, mogao biti predmet obrade specijalnih odreda smrti koje “zatvaraju krug istine” oko onih koji strahuju od novih otkrića?
Sumnju za ovakvo mišljenje izaziva i činjenica da nijedna državna institucija nije objavila zvanični neki dokument niti nalaz koji bi demantovali takve tvrdnje. S druge strane, “čudni” splet okolnosti, koincidencija, tišina i nedostatak transparentnih odgovora dodatno pothranjuju sumnje u društvu koje još uvijek živi s posljedicama nekažnjenih ili djelimično rasvijetljenih zločina.
Za porodice žrtava, odgovor nije u senzacionalizmu nego u potpunom rasvjetljavanju istine: ko je organizovao, ko je štitio, ko je profitirao od zločina nad sarajevskim civilima. Bez toga, svaka nova smrt budi isto pitanje: da li se istorija pokušava zaključati prije nego što se do kraja ispriča.
Jedno je sigurno: dok god “Sarajevo Safari” ostaje bez cjelovitog sudskog epiloga, sjene s Grbavice neće nestati, a javnost će s pravom pitati: ko je sljedeći na redu?