“Čuvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni osjećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga često, neočekivano i podmuklo napadaju.” (Ivo Andrić)
Piše: doc.dr.sc. Edin Garaplija
Posljednjih 30 godina nacionalisti okupljeni oko svojih svjetovnih, vjerskih i duhovnih “vođa“, horski ponavljaju ono što nam proročanski Andrić u svojim mudrolijama ostavi da ne lutamo stranputicom.
Al’ od straha sluđeni i vjerskim fanatizmom podstrekivani, izgladnjeli narod i dalje besciljno luta bosanskohercegovačkim bespućima. Svi su ugroženi od svakoga. U odbrani pozicija vlasti ne prezaju ni od čega.
Ovako bi se u kratko mogla definisati naša paradigma. Strah i mržnja, hrane se i rastu, žive u utrobama neukih, polugladnih i zaluđenih pristaša. Ova sve luđa neman koja se odaziva na ime radikalizam, u svom posljednjem stadiju prerasta u vjerski fanatizam i ekstremizam. Kad god mračne sile skuhaju bosanski lonac s ovim gorkim i otrovnim sastojcima, posrka ga zaluđeni narod koji svojom krvlju tka niti i prepliće ih u ćilim unikatnog identiteta.
Zaluđeni u svojoj neukosti, pomahnitali u slijepoj odanosti, pristaše nacionalista se na žestokoj vatri krčkaju u loncu patnje i stradanja, ne shvatajući da ih potpaljuju i zakuhavaju njihove vlastite vođe koje ih iz trezora huškaju na “izdajnike“, “dindušmanine“ i “ćafire“.
Prije trideset i kusur godina nacionalisti u službi sila mraka, zakuhaše sličan specijalitet mržnje i zla. A kada nakon tri i pol godine vatre utihnuše, u bosanskom loncu ostadoše samo jad, bijeda i čemer. Tek poneki preživjeli osviješćeni sudionik da ne da laži nadvladati istinu.
Kad se nakon nekog vremena napaćeni narod poče oporavljati i sazrijevati, otkrivajući veleizdajnike među svojima, isti oni i njima slični ponovo potpaljuju ugroženost suhovinom radikalizma i ekstremizma. I opet se bosanski lonac na tihoj vatri krčka. Ispunjen i ovaj put sastojcima mržnje prema drugom i drugačijem, uz mirođije mržnje i huškanja sa izdajnicima i to ovaj put sa onim u svojim redovima.
Ovi sad što potpaljuju vatru kažu: “Braćo, gori su nam izdajnici među nama, nego ovi naši ćafiri“, svojim neukim sljedbenicima dajući tako smjernice za odbranu svoje ugroženosti od pravde i polaganja računa. Na društvenim mrežama sijaset je sumnjivih “propovijednika“.
Svojim zaluđenim pristašama po vazdan dijele “mudre“ savjete o svemu i svačemu, lukavo ubacujući u
njihove mentalne sklopove i “konačni obračun sa izdajnicima u svojim redovima“. Predlažu se razne alatke, od motike i štila pa sve do britkih sablji za vratom. Anamo oni takvi sikću, podstrekivani nečinjenjem i saučesništvom svoje vjerske “duboke države“ koja je slična ratna zlodjela amnestirala i nikada vjerski i svjetski osudila.
“Pa kad već njihovi prethodnici nisu odgovarali, neće ni oni“, likuju tako “vehUbije i gUzije“ kako ih
nadahnuto prozva jedan hrabri tuzlanski slobodoumni mislilac. Tako razmišlja većina radikala sa dugim bradama i kratkom pameću. Svi oni i njihovi huškači, ugroženi istinom i pravdom, u klero-radikalnom zanosu mantraju:
“Samo nek se drzne neko da bude pametan, osviješten, pismen, načitan. Nek se drzne i skonta da
nas niko ne ugrožava osim naše neznanje, naivnost i zaluđenost nacionalističkim idejama. E takve će „braća“ odmah i po kratkom postupku iskandžijati, ispalijati, izgaziti…”
Ćute vjerski prvaci i nacionalistički lideri. Ćute njihovi eksadroni politikanata i medijator. Ćute silni “neVladini“ agenti siti stranih donacija. Ćute i oni koji bi trebali odavno progovoriti a ne smiju, boje se za svoje fotelje. Svi odreda ćute, a bosanski lonac krčka li se krčka, lagano na tihoj vatri.
E moj dobri nobelovče, ovaj narod ništa ne skonta i opet jadan tumara zaluđen u svome neznanju. Džaba si mu ostavljao znakove pored puta da ne upadnu u zamke mržnje, jada i čemera. Opet lutaju, a samo rijetki razumiju:
“Čuvajte se ugroženih ljudi i ljudi koji misle da su ugroženi. Oni osjećaju potrebu da se štite i brane, i zbog toga često, neočekivano i podmuklo napadaju.“