Novi pravni cunami prijeti regiji: Presude iz SAD-a teške 141 milijardu dolara
Piše: Edin Subašić za Radiosarajevo.ba
Dok se institucije Bosne i Hercegovine još bore s posljedicama arbitražne presude u slučaju “Viaduct” i isplatom odštete od 110 miliona KM, na pomolu je novi – i potencijalno mnogo razorniji – finansijski i politički udar: izvršne presude američkog suda kojima se Republika Srbija, bh. entitet RS i Crna Gora terete za odštete u ukupnom iznosu većem od 141 milijardu dolara žrtvama genocida.
Riječ je o dvjema presudama Okružnog suda Južnog distrikta New York u slučajevima Jane Doe v. Radovan Karadžić (4,9 milijardi USD) i Kadić i drugi protiv Karadžića i drugih (750 miliona USD). Presude su odavno pravosnažne i izvršne. U ukupni iznos uključene su kamate, troškovi i zakonske kazne koje svakog mjeseca dodatno povećavaju ukupni dug – za više od milijardu dolara mjesečno.
Zašto presude nisu naplaćene?
Iako su godinama postojali pokušaji postizanja nagodbe s nižim iznosima i fleksibilnom dinamikom isplate, relevantni akteri – vlasti Srbije, RS-a i Crne Gore – na te prijedloge ne odgovaraju.
– Niko ne spori da taj novac nemaju, ali problem je što ni ne žele da se dogovore – kaže prof. dr Ramo Atajić, međunarodni advokat koji zastupa žrtve.
Prema njegovim riječima, ponuđena nagodba ne bi izazvala ekonomski kolaps i izbjegla bi prinudnu naplatu, ali:
– Ne želimo potpuno devalvirati pravo žrtava. One zaslužuju satisfakciju koja je i pravna i moralna – poručuje Atajić.
U dokumentu pod nazivom “Zvaničan poziv za dogovor o rješenju spora”, poslatom liderima Srbije, Crne Gore, BiH i entiteta RS, kao i OHR-u i nekoliko ambasada, stoji da je ponuđena nagodba otvorena 30 dana. U slučaju izostanka odgovora, slučaj će biti ustupljen agencijama za međunarodnu prinudnu naplatu koje su, kako navodi Atajić, “nemilosrdne” – blokada računa, pljenidba imovine, zamrzavanje sredstava…
Slučaj Karadžić i odgovornost država
U vrijeme podizanja tužbi, Radovan Karadžić je bio prisutan putem svojih advokata, no nakon 1996. izbjegavao je sudjelovati u postupku. Sud je 2000. godine presudio u korist žrtava, čime je entitet RS postao dužnik, a Srbija označena kao odgovorna država.
Presuda iz 2007. pred Međunarodnim sudom pravde dodatno je osnažila taj pravni okvir, a kasnije presude Jovici Stanišiću i Frankiju Simatoviću samo su učvrstile poziciju Srbije kao saučesnika.
– Gotova stvar. Ovdje se više ne raspravlja o odgovornosti, samo o iznosima i načinu naplate – pojašnjava Muradif Pajt, član Atajićevog tima.
– Termin “Karadžić i ostali” odnosi se i na političku i logističku podršku Srbije. Vučić je 2018. izbjegao pregovore, sada to više neće moći – dodaje.
Reakcije, prijetnje i šutnja zvaničnika
Rok za dogovor uskoro ističe, a reakcija odgovornih još nema. Umjesto toga, advokat Atajić suočava se s prijetnjama – potpisanim i anonimnim – koje dolaze putem telefona i pošte.
– Državni organi BiH ne pokazuju ni minimalan interes za podršku žrtvama. Rukovodstva, posebno bošnjačko, ponašaju se kao da ih se to ne tiče. Spremni su sabotirati procese radi svojih pozicija – ogorčen je Atajić.
Slučaj je u Srbiji otvorio opozicionar Nikola Sandulović, koji je javno optužio predsjednika Aleksandra Vučića za zataškavanje:
– Amerika će naplatiti dug bez daljih pregovora. Ako dođe do prinudne naplate, to će izazvati kolaps države. Naplata će krenuti od deviznih računa po svijetu, pa do državnih resursa kojih je malo ostalo – poručio je Sandulović na svom Meta profilu.
Širi kontekst i implikacije po BiH
Presude, poput ovih, ali i slučajevi Viaduct, arbitraže za termoelektrane Gacko, Ugljevik i Stanari, ukazuju na širi obrazac – entitetske vlasti proizvode međunarodne finansijske obaveze koje pogađaju cijelu državu.
Ove optužbe, kako upozorava autor, nisu samo rezultat nesposobnosti, već moguće strategije – sistemskog finansijskog opterećivanja države BiH s ciljem njenog urušavanja.
– Davno je bilo vrijeme za efikasne istrage – zaključuje Edin Subašić.