Dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Sead Turčalo, povodom 25. novembra, Dana državnosti Bosne i Hercegovine, ističe da referiranje baš na taj datum, u historijskom i generalnom kontekstu govori o kontinuitetu bh. državnosti, ali i o drugoj važnoj činjenici – nastavku kontinuiteta antifašističke borbe BiH.
“To je naročito bitno reći i zbog perioda 1992-1995., kada je Bosna i Hercegovina zapravo ponovo vodila antifašističku borbu. Nažalost, 25. novembar se problematizira ne samo od onih koji negiraju Bosnu i Hercegovinu kao državu već vrlo često i iz nekih ideoloških perspektiva, što je apsolutno pogrešno.
Vrlo je važno naglašavati baš antifašistički momentum iako državni identitet Bosne i Hercegovine, gledano historijski, datira od mnogo prije. Mislim da je s ovog vrijednosnog aspekta jako važno naglašavati zašto je zapravo 25. novembar kao takav bitan”, kazao je za Fenu Turčalo.
Već decenijama je ‘stara priča’ da se Dan državnosti ne obilježava na svakom pedlju današnje Bosne i Hercegovine, ali on vjeruje da će se to jednog dana ipak desiti. Uporište nalazi u uvjerenju da se bosanskohercegovačko društvo pokazuje veoma otpornim na razne pokušaje urušavanja.
“Prošlo je takve vrste izazova da sam uvjeren, bez obzira na to što ne možemo u društvenim naukama eksperimentirati, da mnoga društva koja smatramo daleko razvijenijim i s daleko naprednijom političkom kulturom, ne bi na ovaj način odgovorila ovakvim izazovima”, rekao je dekan Fakulteta političkih nauka.
Postgenocidno društvo
“Pođemo li od same činjenice da je ovo postgenocidno društvo a da u njemu nije bilo nikakve vrste osvete, što je ipak prisutno u nekim postkonfliktnim uređenjima; kad vidimo da u bh. društvu, možda na spor način, neki elementi društvenosti ipak jačaju i konsolidiraju se.
Imamo li u vidu da uprkos osporavanju države i državnosti, ako bismo komparirali s nekim društvima poput njemačkog nakon Drugog svjetskog rata – bez obzira što je Bosna i Hercegovina prošla i preživjela najstrašnije zločine tokom devedesetih prošlog stoljeća, ipak je na neki način uspjela zapravo da se održi.
I da tretira neke teme u društvenom prostoru koje na primjer u njemačkom društvu nisu bile tretirane od završetka rata pa sve do 1968. godine. Dakle, možda je razvoj spor ali se dešava i nekad je jako težak”, riječi su Turčala.
Metaforično, uporedio je ovaj proces s građevinskim naporima – kad neko gradi a neko preko noći pokušava razrušiti.
“Dakle, uvijek ste pred nekim novim izazovima, pred ponovnom izgradnjom, ali postoje i historijske lekcije i iskustva iz zadnjih tridesetak godina da je Bosna i Hercegovina mnogo snažnija i otpornija nego što njeni neprijatelji očekuju”, kazao je.
Budućnost države
Budućnost države on posmatra dugoročno napominjući da politička scena, gledana unaprijed za kraće vrijeme, izgleda veoma pesimistično.
U pretpostavljenom dugoročnom razvoju Bosne i Hercegovine, Turčalo prvenstveno vidi jačanje političke kulture na način da građani postanu svjesni ključnih elemenata za državni razvoj, bosanskohercegovačke esencije kao multietničkog i multikulturalnog društva koje kao takvo treba da teži razvoju građanske svijesti koja nadilazi kolektivnu etničku svijest; da zaštita individualnih prava garantuje sva kolektivna prava a isticanje kolektiviteta narušava prava skoro svake individue, posebno nekih ranjivih grupa.
“S razvojem takve snažne svijesti i političke kulture, građani će postati svjesni da svi oni koje biramo su zamjenjivi. A kad birani postanu svjesni njihove zamjenjivosti, onda će početi raditi na razvoju države i ubrzanim reformama. To je nešto što dugo traje, ali je zapravo generacijski poduhvat.
Imali smo prethodno praktično generacijski poduhvat pokušaja uništavanja ove države, a sad je potrebna cijela jedna generacija koja nije vezana za taj period i treba da gradi.
To dugo traje, ali naprosto se ne može dogoditi preko noći; izgradnja države je proces koji očekuje da se pojave neke elite svjesne važnosti izgradnje, ali isto tako i jačanje svijesti i političke kulture koja će podržati takvu viziju društva”, rekao je Turčalo.
Uloga akademske zajednice upravo je u tome jer u funkcionalnom pa i suštinskom smislu pripada društvenoj eliti i treba da radi na izgradnji države, društva i svijesti među građanima o potrebi razvoja političke kulture.
Akademska zajednica bira slobodu
“Uloga akademske zajednice je i da bira slobodu, a sloboda podrazumijeva odgovornost; kad kažem slobodu, mislim na onu spremnu da kritikuje na konstruktivan, afirmativan način u smislu da kritika doprinese ili dođe do onih koji donose odluke na način da postanu svjesni koji su nedostaci u njihovom djelovanju.
Da upravo kroz tu kritiku, akademaska zajednica pokaže da nije uvijek spremna da bude konformistička, što se vrlo često dešava – da bježi u sigurnost nasuprot slobodi jer je sigurnost uvijek tamo gdje ne govorite ništa što vam može ugroziti ugodnu poziciju”, rekao je Turčalo.
Kako je istakao, važna transformacija mora se desiti upravo u akademskoj zajednici da bi se sve prenosilo dalje na ostatak društva – na građane i studente koje ta zajednica obrazuje, ali i na srednjoškolski i osnovni nivo obrazovanja gdje i počinje odgoj građanina sposobnog da kritički posmatra svijet oko sebe.