Politička trgovina nakon izbora u BiH: jučerašnji neprijatelji postaju današnji partneri, a građani ponovo čekaju u redu za demokratiju.
Bosna i Hercegovina je, izgleda, konačno pronašla formulu političkog jedinstva: svako može sa svakim, pod uslovom da su svi zajedno protiv nekog trećeg!
Nakon oktobarskih izbora 2026. godine, politička scena sve više podsjeća na veliku aukcijsku salu u kojoj se ne prodaju umjetnine, nego ministarske fotelje, direktorske pozicije, javna preduzeća i kontrola nad budžetskim milijardama.
Ideologije? Zaboravite. Programi? Za naivne. Predizborna obećanja? To je ionako važilo samo do zatvaranja biračkih mjesta.
Sada je nastupilo vrijeme velike političke matematike u kojoj dva plus dva ne moraju biti četiri, ali četiri stranke mogu podijeliti četrdeset funkcija.
SDA i SDP – od nepomirljivih protivnika do mogućih partnera
Godinama su SDA i SDP uvjeravali građane da predstavljaju dva suprotstavljena politička koncepta. Jedni su druge optuživali za korupciju, nesposobnost, izdaju državnih interesa i političku trgovinu.
A sada? Prema medijskim izvještajima, razgovara se i o kombinacijama u kojima bi obje stranke mogle biti dio nove vlasti.
Izgleda da su političke razlike ipak savladive kada se pojavi dovoljno ministarskih mjesta.
Posebno je zanimljivo što Milorad Dodik i Dragan Čović, prema objavljenim medijskim interpretacijama njihovih izjava, pokazuju interes za kombinaciju u kojoj bi, uz SDA, mjesto našao i SDP.
Do jučer politički protivnici, danas mogući partneri, a sutra možda zajednički zaštitnici stabilnosti.
Naravno, stabilnosti vlastitih pozicija.
HDZ i američka karta – kada ponestane domaćih argumenata
Posebnu pažnju izazvala je medijska priča o navodnom protivljenju Sjedinjenih Američkih Država ulasku Stranke za BiH u vlast.
Prema objavljenom demantiju Ambasade SAD, tvrdnje da se Washington miješa u formiranje vlasti i protivi učešću SBiH zbog stavova o Južnoj interkonekciji nisu tačne.
Dakle, američka diplomatija javno poručuje da o vlasti odlučuju izabrani predstavnici Bosne i Hercegovine.
Ali politička rasprava time nije završena.
Naprotiv, otvara se mnogo ozbiljnije pitanje: ko, zašto i s kakvim interesom koristi navodne stavove međunarodnih partnera kao argument u domaćim koalicijskim pregovorima?
Jer ako se za svaku nepoželjnu političku kombinaciju može pronaći neki navodni međunarodni veto, onda nam izbori gotovo i ne trebaju. Dovoljno je da stranački pregovarači saopće šta je, navodno, poželjno u Washingtonu, Bruxellesu ili Zagrebu.
Problem nastaje kada Washington kaže da to nije rekao.
Dodik i Čović – politička ljubav prema SDP-u?
Posebno zanimljivo zvuči mogućnost da Dodik i Čović podrže ulazak SDP-a u novu vlast.
Da li je riječ o političkom pragmatizmu, pokušaju stvaranja šire parlamentarne većine ili o računici da je poželjnije imati što više međusobno suprotstavljenih partnera za pregovaračkim stolom?
To je pitanje koje zaslužuje odgovor.
Jer što je više partnera u vlasti, to je više mogućnosti za međusobno blokiranje, raspodjelu odgovornosti i opravdavanje neispunjenih obećanja.
Kada nešto uspije, svi su zaslužni.
Kada propadne, kriv je koalicijski partner.
A kada građani pitaju ko je odgovoran, odgovor je tradicionalan: politička situacija je veoma složena.
Nikšić između političke odgovornosti i koalicijskih kalkulacija
Medijski izvještaji o saslušanju Nermina Nikšića pred POSKOK-om dodatno su otvorili prostor za politička tumačenja njegovog položaja.
Međutim, samo saslušanje nije dokaz krivične odgovornosti, niti je dovoljno da bi se zaključilo da je neko politički ucijenjen.
Mnogo važnije pitanje jeste koliko se odluke o budućoj vlasti donose na osnovu javno predstavljenih programa, a koliko kroz zatvorene pregovore o raspodjeli političkog utjecaja.
Ako SDP i SDA mogu zajedno, ako HDZ može sa svima, a SNSD podržava kombinacije koje su do jučer izgledale nezamislivo, onda građani imaju pravo tražiti objašnjenje: šta se tačno promijenilo – politički principi ili samo raspored fotelja?
Građani glasaju, stranački vrhovi pregovaraju
Najveća ironija postizborne bosanskohercegovačke demokratije jeste što se nakon višemjesečnih kampanja, političkih sukoba i međusobnih optužbi konačna raspodjela vlasti često svodi na pregovore uskog kruga stranačkih lidera.
Građani su pozvani da biraju između različitih političkih programa, a zatim gledaju kako se te razlike relativiziraju u ime parlamentarne većine.
Naravno, koalicije između ideološki različitih stranaka nisu same po sebi problem. U parlamentarnoj demokratiji one mogu biti nužne i legitimne.
Problem nastaje kada se koalicijski sporazumi pretvore u neprozirne dogovore o funkcijama, bez mjerljivih ciljeva, rokova i odgovornosti prema javnosti.
Jer demokratija nije samo pravo stranaka da nakon izbora formiraju većinu. Demokratija je i pravo građana da znaju šta je ta većina dogovorila, kome odgovara i šta namjerava uraditi.
Svako sa svakim, a odgovornost ničija?
Dok se politički lideri nadmeću u koalicijskoj kombinatorici, ostaju otvorena pitanja inflacije, odlaska mladih, reforme pravosuđa, energetskih investicija, industrijske proizvodnje i evropskih integracija.
Za te teme teško je pronaći jednaku količinu političkog entuzijazma kakva se pokazuje pri pregovorima o raspodjeli vlasti.
Zato bi budući koalicijski partneri, prije nego što objave da su postigli historijski dogovor, trebali javnosti odgovoriti na nekoliko jednostavnih pitanja.
Koje će reforme provesti? U kojim rokovima? Koliko će koštati? Ko će biti odgovoran ako obećanja ostanu neispunjena?
I najvažnije: da li se dogovaraju kako će upravljati državom ili samo kako će međusobno raspodijeliti pravo da njome upravljaju?
Jer ako je jedina zajednička vrijednost buduće koalicije spremnost da se zajedno uđe u vlast, onda je politička formula zaista jednostavna:
Svako sa svakim. Svi protiv drugih. A građani neka sačekaju sljedeće izbore.
Možda će im tada ponovo objasniti zašto su jučerašnji neprijatelji postali današnji saveznici.
I zašto je sve to, naravno, učinjeno isključivo u interesu Bosne i Hercegovine.
doc.dr.sc.Edin Garaplija,