Opozicija među strankama s hrvatskim predznakom u Bosni i Hercegovini, okupljena u neformalni blok nazvan “hrvatska petorka” (HDZ 1990, HNP, HDS, HRS i HSS), predstavila je Zdenka Lučića kao zajedničkog kandidata za člana Predsjedništva BiH. Ovaj potez označava pokušaj konsolidacije političke alternative dugogodišnjoj dominaciji HDZ-a BiH među hrvatskim biračkim tijelom.
HDZ Bosne i Hercegovine već godinama važi za najjaču političku stranku s hrvatskim predznakom, ali izborni ciklusi od 2006. godine pokazuju da opozicija, iako fragmentirana, povremeno uspijeva ostvariti značajan rezultat. Upravo ta iskustva predstavljaju osnovu za sadašnje okupljanje stranaka koje žele ponuditi drugačiju političku opciju i pokušati narušiti ustaljeni obrazac političkog predstavljanja.
Izborni trendovi i snaga opozicije
Prvi izbori nakon cijepanja HDZ-a, održani 2006. godine, jasno su pokazali potencijal opozicije. Tada je za člana Predsjedništva iz reda Hrvata izabran Željko Komšić sa 116.602 glasa. Kandidati HDZ-a i HDZ-a 1990, Ivo Miro Jović i Božo Ljubić, osvojili su zajedno više od 120.000 glasova, dok su dodatni kandidati poput Zvonka Jurišića i Mladena Ivankovića Lijanovića doprinijeli ukupnoj disperziji glasova među strankama s hrvatskim predznakom.
Na izborima 2010. godine situacija se donekle ponovila. Komšić je ponovo pobijedio, dok su Borjana Krišto (HDZ) i Martin Raguž (HDZ 1990 i HSP BiH) zajedno osvojili značajan broj glasova. Uz to, Jerko Ivanković-Lijanović ostvario je solidan rezultat, iako njegova stranka nije bila striktno nacionalno profilirana.
Izbori 2014. godine donijeli su pobjedu Dragana Čovića, ali i najbolji rezultat HDZ-a 1990. Martin Raguž tada je osvojio 94.685 glasova, odnosno 38,6 posto, što jasno pokazuje da opozicija može biti ozbiljan faktor kada uspije mobilizirati biračko tijelo. Ipak, nedostatak jedinstvenog nastupa i dalje je bio ključna prepreka za potpuniji uspjeh.
U narednim izbornim ciklusima opozicija je izgubila na snazi. Na izborima 2018. godine Dragan Čović je uvjerljivo nadmašio Dianu Zeleniku, kandidatkinju HDZ-a 1990, dok je Komšić ponovo odnio pobjedu. Još izraženiji pad opozicionog djelovanja vidljiv je 2022. godine, kada praktično nije postojala “hrvatska opozicija” – većina stranaka stala je iza jedne kandidatkinje, Borjane Krišto, koja je osvojila oko 180.000 glasova, ali ipak nije pobijedila.
Značaj zajedničkog kandidata i političke implikacije
Analiza posljednja dva izborna ciklusa pokazuje da se bazen glasača stranaka s hrvatskim predznakom kreće oko 180.000 glasova. Taj broj predstavlja svojevrsni plafon koji pojedinačne stranke teško mogu premašiti bez šire podrške ili koalicijskog djelovanja. Upravo zbog toga odluka “hrvatske petorke” da istupi sa zajedničkim kandidatom može imati značajne političke implikacije.
Prije svega, zajednički kandidat donosi veću prepoznatljivost i smanjuje rasipanje glasova. Umjesto više slabijih kandidata koji međusobno dijele biračko tijelo, opozicija sada nastupa jedinstveno, što povećava šanse za bolji izborni rezultat. Osim toga, personalizacija kampanje kroz jednog kandidata omogućava biračima lakšu identifikaciju i potencijalno jaču mobilizaciju.
Ovaj potez također ukazuje na promjenu u političkom razmišljanju opozicionih stranaka. Umjesto insistiranja na fragmentiranom pristupu, sada se pokušava graditi narativ koji dovodi u pitanje ideju da je “nacionalno jedinstvo” nužno vezano isključivo za jednu dominantnu stranku. Time se otvara prostor za politički pluralizam unutar hrvatskog biračkog tijela.
Ipak, izazovi ostaju značajni. HDZ BiH i dalje ima snažnu infrastrukturu, dugogodišnje biračko uporište i političko iskustvo koje opozicija teško može nadomjestiti u kratkom roku. Također, ostaje pitanje da li će zajednički kandidat uspjeti privući i birače izvan tradicionalnog kruga stranaka koje ga podržavaju.
U konačnici, kandidatura Zdenka Lučića predstavlja test političke zrelosti i koordinacije “hrvatske petorke”. Ako uspiju kapitalizirati jedinstvo i ponuditi uvjerljiv program, mogli bi značajno promijeniti političku dinamiku. U suprotnom, ovaj pokušaj bi mogao ostati samo još jedan u nizu neuspjelih pokušaja konsolidacije opozicije.