Ime mlade Aldine Jahić sinoć se našlo među spiskom predugim da bi ga jedno društvo trebalo prihvatiti kao normalan. Na tom spisku nalaze se deseci žena čiji su životi nasilno prekinuti u proteklim godinama – od strane bivših partnera, supružnika ili drugih članova porodice. Imena poput Nizame Hećimović, Inele Selimović, njena sina, Alme Kadić, Aide Dendić, Tihire Čamdžić, Emire Maslan i mnogih drugih, podsjećaju nas da femicid nije izoliran incident, već duboko ukorijenjen društveni problem.
Prema zvaničnim podacima, od 2015. do kraja 2024. godine ubijeno je najmanje 110 žena u Bosni i Hercegovini. Statistike govore same za sebe: od 2015. do 2022. evidentirano je najmanje 75 ubijenih žena, a Agencija za ravnopravnost spolova BiH bilježi još 35 slučajeva u 2023. i 2024. godini. Broj žrtava u 2025. tek će postati dio novih izvještaja, ali jedno je jasno – alarm koji zvoni godinama zahtijeva sistemsku reakciju, a ne samo kratkotrajni talas ogorčenja.
Nakon svakog ubistva, javnost burno reagira, uslijede protesti, apeli stručnjaka i zahtjevi za reformama. No, kako ističe dr. Majda Halilović, urednica biltena Femicid iz 2022. godine, „sve to često ostane nedovoljno“. Mnogi nasilnici su već ranije kažnjavani, bili pod mjerama zabrane prilaska, prolazili kroz tretmane odvikavanja ili psihosocijalne programe – i opet su nastavili da krše zakon. To pokazuje da se suočavamo s počiniteljima koji ignoriraju sankcije i odlučno nastavljaju svoje nasilničko ponašanje.
Dr. Halilović naglašava da sistem nema dovoljno efikasne mehanizme da zaštiti žene od nasilnika visokog rizika: potrebno je omogućiti hitno lišenje slobode pri svakom kršenju zaštitnih mjera. Novčane kazne pokazale su se nedjelotvornim, a sigurnim kućama, iako neophodnim, ne može se od žene očekivati da u njima živi mjesecima ili godinama u strahu od napada.
Bosna i Hercegovina je u proteklim decenijama ipak napravila određene korake – ratifikovala međunarodne konvencije, otvorila sigurne kuće, uspostavila SOS linije i poboljšala zakone. Žene se sve češće ohrabruju da prijave nasilje, ali veliki problem nastaje kada sistem ne reagira dovoljno brzo, dovoljno snažno ili dovoljno dosljedno. „Takva situacija implicitno šalje poruku da životi žena nisu dovoljno važni“, upozorava Halilović.
Femicid je ekstremni oblik rodno zasnovanog nasilja, a prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, najefikasniji način prevencije je smanjenje nasilja u partnerskim odnosima. To, međutim, podrazumijeva suočavanje s duboko ukorijenjenim društvenim normama koje to nasilje normaliziraju. Od individualnih faktora poput zloupotrebe alkohola, traumatičnog odrastanja ili posjedovanja oružja, do društvenih i kulturnih obrazaca koji opravdavaju kontrolu muškarca nad ženom, femicid je rezultat kompleksnog spleta okolnosti koje se moraju adresirati na svim nivoima.
Poseban naglasak stručnjaci stavljaju na odgoj dječaka – na učenje o emocijama, empatiji i nenasilnoj komunikaciji. „Ako se muškarci boje gubitka moći u trenutku kada žene konačno stiču ravnopravnost, onda je jasno da se moramo ozbiljno posvetiti dekonstrukciji štetnih modela muškosti“, kaže Halilović, podsjećajući i na misao Margaret Atwood: „Žene se boje da će ih muškarac ubiti, a muškarci da će im se žena smijati.“
Sa svakom novom žrtvom vraćamo se na isto pitanje: kada ćemo kao društvo konačno reći – dosta? Više od stotinu ugašenih života naših majki, sestara, komšinica i sugrađanki traži odgovore. Njihovi glasovi, iako utišani, i dalje vapiju za pravdom.
Prenosi Radio Sarajevo