Vijest da se na magistralnom putu M-17 kod Maglaja dogodila saobraćajna nesreća, u kojoj je učestvovalo službeno vozilo iz pratnje ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH, Sevlida Hurtića, ponovo je pokrenula dugo prisutnu dilemu:
Zašto pojedini ministri imaju policijsku pratnju i ko odlučuje o tome – na teret poreskih obveznika?
U nezgodi su povrijeđeni pripadnici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela (DKPT) koji su bili dio pratnje, kao i vozač drugog vozila. No, ključno pitanje nije samo pitanje bezbjednosti, već i ono koje se tiče etike i troškova.
Zašto funkcioner čiji posao obuhvata teme ljudskih prava i izbjeglica – dakle pretežno civilnog i diplomatskog karaktera – ima pravo na uniformisanu policijsku pratnju?
Ko je utvrdio da je njegova sigurnost toliko ugrožena da je opravdano angažovanje resursa DKPT-a, uključujući službena vozila, obučen kadar, vozače i sredstva iz državnog budžeta?
Građani koji sve to finansiraju nemaju uvid u kriterijume po kojima se takva zaštita dodjeljuje, niti znaju koliko je zvaničnika zaštićeno na taj način. Sve se opravdava navodnim „procjenama sigurnosnog rizika“, ali ti dokumenti ostaju nedostupni javnosti i izvan ikakve kontrole.
Za razliku od država sa transparentnim i odgovornim sistemima, u BiH gotovo da