U ponedjeljak će se na dnevnom redu Vijeća ministara BiH naći nacrt Plana rasta, poznat i kao Reformska agenda, koji je pripremila Delegacija Evropske unije. Ipak, političke stranke su po ovom pitanju podijeljene – dok jedni ističu važnost podrške ovom dokumentu, drugi se zalažu za njegovo odbacivanje.
Razlozi za protivljenje su jasni – smatra se da ovaj dokument stiže u neadekvatnom trenutku te da njegovo forsiranje ide isključivo u korist Milorada Dodika.
Produžavanje krize od strane HDZ-a i SNSD-a
Bosna i Hercegovina prolazi kroz jednu od najdubljih ustavnih i sigurnosnih kriza u posljednjim decenijama, a najveću odgovornost za to snose Milorad Dodik i njegovi saradnici. Ova kriza traje i dalje jer ključne državne institucije ostaju pod njihovom kontrolom.
Jedna od najvažnijih institucija je Vijeće ministara BiH, gdje bez saglasnosti Staše Košarca, koji je član kolegija, nijedna odluka ne može biti donesena – uključujući i one koje su ključne za funkcionisanje države.
Primjer za to je SIPA, gdje već mjesecima nije moguće imenovati direktora i zamjenika jer Košarac uporno opstruira proceduru. Iako bi se ova blokada mogla jednostavno riješiti smjenom ministra, HDZ to sprječava – konkretno, Dragan Čović preko Borjane Krišto odbija dati odobrenje za imenovanje novog ministra sigurnosti.
Čovićeva manipulacija: “Bošnjaci blokiraju budžet”
U petak je Dragan Čović, u Domu naroda, iznio neistinitu tvrdnju da “dva bošnjačka člana Predsjedništva blokiraju budžet BiH”. Ovakva izjava predstavlja klasično preusmjeravanje krivice sa stvarnih blokatora – SNSD-a i HDZ-a.
Dok se BiH suočava s najtežom krizom od završetka rata, pomenute stranke pokušavaju pažnju javnosti preusmjeriti na sporedne teme, kao što su budžet ili Reformska agenda, kako bi zajedno s dijelom međunarodne zajednice stvorili privid da u zemlji ipak postoji određeni napredak.
Šta je zaista prioritet?
Sva druga pitanja – budžet za 2025. godinu, Reformska agenda, VSTV, Zakon o Sudu BiH, saradnja s Frontexom, izmjene Izbornog zakona – ne mogu se porediti s hitnošću rješavanja ustavne i sigurnosne krize. Dok HDZ i SNSD nastavljaju igrati političke igre, EU i međunarodna zajednica bi morale prepoznati da Dodik, kao i njegov stalni saveznik Čović, samo kupuju vrijeme kako bi očuvali moć i učvrstili postojeći poredak.
Suštinsko pitanje glasi: hoće li Evropska unija i probosanske stranke koje eventualno pristanu na ovakav razvoj događaja postupiti naivno i pomoći Dodiku da preuzme punu kontrolu nad državom, ili će se konačno suočiti s pravim uzrocima blokada?
Jedna stvar je nepobitna – dok god SNSD ima odlučujući uticaj nad ključnim procesima u zemlji, BiH će nastaviti tonuti u sve dublju krizu, a priče o evropskoj perspektivi, ekonomskom rastu i reformama neće moći prikriti stvarnost.