Posljednjih dana tema uvođenja obaveznog vojnog roka za mlade izazvala je lavinu komentara. Vraćanje obaveznog vojnog roka u Srbiji i mogućnost da se isto uradi i u Hrvatskoj, nametnula je pitanje šta će se desiti u našoj državi?
Dok su jedni govorili da su za, a drugi protiv uvođenja ove aktivnosti, najbitnije je uvažavati mišljenje mladih, na koje bi se ista i odnosila. Za sada je u 13 država u Europi vojni rok obavezan, i to u: Bjelorusiji, Estoniji, Litvi, Finskoj, Švedskoj, Norveškoj, Danskoj, Ukrajini, Kipru, Švicarskoj, Grčkoj, Austriji i Turskoj. Iz kojih sve uglova možemo i trebamo posmatrati mogućnost uvođenja obaveznog vojnog roka objasnio nam je prof.dr. Nedžad Korajlić.
“Izdržavanje vojnog roka ovisi o mnogo faktora, kako od globalnog geopolitičkog stanja tako i od naših unutarnjih regionalnih odnosa. Zavisno od dužine, služenje vojnog roka je velika investicija za jednu državu. Time bi se uskratili neki drugi korisnici budžeta. Međutim, nekada je to potrebno. Vidimo kako Srbija, Hrvatska i druge zemlje u okruženju o tome razmišljaju, ali vidimo i da to utiče na stanje na ratištima u Ukrajini, Bliskom Istoku, itd. Zbog toga možemo reći da se sigurnosni neambijenti često prelijevaju šire od područja gdje se odigravaju ti sukobi. BiH je bila često izložena određenim napadima i pritiscima, imali smo i rat u kojem je BiH napadnuta, u tom dijelu uvijek moramo računati na moguće rizike.”
Dalje je prof.dr. Korajlić objasnio načine na koje se društvo može educirati o sigurnosnim temama. “Da li će to biti vojni rok, duži, kraći, ili možda neki oblik obuke u određenom periodu godine određenih kategorija osoba, muškaraca i žena, pa u nekim slučajevima i starijih. To ovisi od kapaciteta budžeta određene države. Da li će to biti vikendi kada će se građani uključivati u teme o sigurnosti, da li će to biti uvedeno kroz srednje škole, kroz fakultete ili na drugi način zavisi od naših mogućnosti. Dosta te obuke se može sprovesti kroz sistem obrazovanja.”
“Profesionalnu vojsku imamo i treba je što je moguće više unaprijediti, nabaviti adekvatnu opremu, ali i angažirati dio građana koji može pomoći u popunjavanju nekih praznina koje se mogu desiti u slučaju potrebe u vojnom sastavu.”, dodaje naš sagovornik.
Na pitanje da li bi se mlade osobe služenjem obaveznog vojnog roka, preodgojile na taj način i postale odgovornije ličnosti, Korajlić odgovara: “Mi to možemo uraditi kroz drugi vid obrazovanja, učiniti osobe odgovornijim kroz uvođenje novih predmeta u srednje škole. Kao što je bio slučaj sa predmetom Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita, kroz određene kampove i kamp obuke, ljetne i zimske škole. Svijest građana se može podići tim metodama. Imamo mi različitih načina, ne moramo ih samo učiti kako da pucaju, nego možemo učiti kako da se zaštite od različitih hazarda, bioloških i radioloških napada, u slučaju povreda, i mnogih drugih stvari. Puške i oružje predstavljaju nešto krajnje što se može koristiti, ali naravno i to se treba uraditi, na primjer kroz sportska društva. U svakom slučaju mladi naraštaji moraju biti informisani i educirani da vide i znaju opasnost oružja koje može prouzrokovati različite vrste povreda i štetnosti po društvo.”
S druge strane, zanimalo nas je i mišljenje mladih osoba na koje bi se sutra i odnosila obaveza izdržavanja vojnog roka. Rifat Aličković, dvadesetčetverogodišnjak, student je druge godine na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, na odsjeku za Sociologiju. Generalno je protiv uvođenja ove aktivnosti, a objasnio nam je i zašto.
“Kada je u pitanju obavezno služenje vojnog roka, nisam za. Razlog za to leži u činjenici što ultimativni cilj vojnog roka nije u skladu sa onim što su moje vrijednosti i ciljevi – a gotovo sam siguran, iako nemam sve relevantne podatke, da je to slučaj sa dobrim dijelom mladih ljudi u BiH. Ultimativni cilj vojnog roka jeste osposobljavanje mladih (muškaraca) da svojim životima brane svoju zemlju. Nemam utisak da je patriotizam mladih danas na toj razini da bi bili spremni svoj goli život staviti u službu države (BiH) – barem znam da nije moj – i to utoliko više što je „država“, uza sav rasprostranjeni kriminal i korupciju kao i zaoštrenu političku situaciju, izjednačena sa gramzivom „elitom“ koja bi gledala da profitira iz tog nekog potencijalnog rata, i čija bi djeca za to vrijeme uživala na jahtama širom zapada.”
Kaže i sam da je naša zemlja razvijenija, zemlja bez korupcije i kriminala, sam bi se prijavio za izdržavanje vojnog roka. “Da mi ovdje govorimo o ekonomski jakoj, prosperitetnoj zemlji (BiH), zemlji bez sukoba, kriminala i korupcije, zemlji gdje se poštuje njen ustavni poredak i institucije, zemlji kojom su zadovoljni njezini građani – onda bi bilo smisleno govoriti o borbi za njen opstanak, čak bih se i sam stavio na raspolaganje. Do tada, dok se BiH, sasvim opravdano, doživljava kao korumpirana, nepravedna i duboko podijeljena zemlja, ne možemo govoriti o nekom temeljnom razlogu za uvođenje obaveznog vojnog roka. Štaviše, vojni rok bi na taj način bila svojevrsna uvreda inteligencije mladih. Isto tako, argument da bi se vojnim rokom omladina naučila disciplini i redu ne pije toliko vode budući da je za to neophodna istinska volja i želja kod mladog čovjeka (muškarca), a sve dotle dok je za neke vojni rok prisila, možemo govoriti jedino o izgrađivanju frustracije i ogorčenja, a ne discipline i odanosti.”
U razgovoru sa vršnjacima, shvatio je da su i oni istog razmišljanja, te da im se jednostavno rečeno, ne sviđa ova ideja. “Kroz razgovor sa vršnjacima na ovu temu, primjetio sam da se u početku, skoro pa
sasvim refleksno, javilo odbijanje takve jedne ideje. To i ne čudi budući bi se svi manje-više odselili iz BiH ako bi se za to ukazala dobra prilika. Na kraju krajeva, praktično je nemoguće očekivati normalan i harmoničan tok služenja vojnog roka budući da većinu stanovništva BiH čine Bošnjaci, Srbi i Hrvati (i ostali koji se izjašnjavaju na bilo koji drugi način), koji bi zbog prisutnih etno-nacionalističkih tenzija boravili u jednoj vrlo napetoj atmosferi – dovoljno je da iz svakog naroda imate po jednog fanatičnog nacionalistu da zagadi cijelu grupu. A da odvajate mladiće po nacionalnosti, vjeri ili bilo kojem drugom kriteriju, samo bi dodatno produbili postojeće podjele i tenzije koje imamo.”
Kao student na odsjeku za Sociologiju, izdržavanje vojnog roka je objasnio i sa tog aspekta. “Gledano sa sociološkog aspekta, funkcija vojnog roka je mobiliziranje izvjesnog dijela stanovništva i jačanje njihove odanosti vladajućem poretku – što bi trebalo služiti kao svojevrsna norma za ostatak stanovništva. Razotkrivanjem ideološke pozadine iza ideje vojnog roka, imamo priliku vidjeti, u principu, prisilnu, borbu za lojalnost i odanost prevashodno fizički sposobnih muškaraca državi, kao i geopolitička prepucavanja u smislu dokazivanja okolnim državama da smo „spremni“ životima braniti svoju zemlju u slučaju da nas napadnu – što je u osnovi rezultat političkih odluka manjine, a ne dominantan stav građanstva. Time bi se u suštini željelo prikazati zajedništvo i ujedinjenost naroda jedne zemlje – bez obzira da li ona stvarno postoji ili ne, bitna je forma, a ne stvarni sadržaj. Život proveden služeći vojni rok proizveo bi posljedice koje variraju shodno percepciji onih koji ga služe: ukoliko se vojni rok percipira kao nametnuta obaveza – rezultirat će nagomilanom frustracijom i ogorčenjem koje prijeti da se kanališe u otvorenu agresiju, a ukoliko se percipira kao koristan odgojni alat – možemo očekivati neki pozitivan ishod na ličnost pojedinca. Također, čini se da tako formulisani odgojni ciljevi vojnog roka – jačanje discipline, izgradnja tolerancije na bol i frustraciju, jačanje muskulature itd.– podliježu ideološkoj subverziji gdje bi krajnji cilj onda bio jačanje sposobnosti trpljenja–trpljenja nepravedne i korumpirane vlasti, trpljenja udaraca onih koji ne podnose nekonformizam, kritičku misao itd. Sve u svemu, nije posve očigledno da bi se ciljevi vojnog roka uspjeli postići na očekivan način.”
Adil Dupovac, iz Sarajeva, student je treće godine na odsjeku za Sociologiju na Fakultetu političkih nauka. Kao i njegov kolega ne podržava ideju uvođenja vojnog roka, čak je smatra i bespotrebnom. “Što se tiče pitanja oko uvođenja vojnog roka, nemam pozitivno mišljenje. Svima je poznato da smo u bivšoj Jugoslaviji imali sistem obaveznog služenja vojnog roka. U tom vremenu, SFR Jugoslavija je najviše ulagala u vojsku i vojnu tehnologiju. Samim tim se zbog velikog broja naoružanja i konstantnog straha od rata, omladina stavila pod obavezu vojnog osposobljavanja. U današnje vrijeme, i pored ratnog stanja u pojedinim dijelovima svijeta, mislim da nam vojni rok nije neophodan. Bosna i Hercegovina gradi svoj put prema NATO-u i ima jako dobre odnose u diplomatskim okvirima. Glavni problem jesu tenzije unutar naše zemlje. Svakodnevne prijetnje ratom od strane političke elite u Bosni i Hercegovini ponajviše otvaraju pitanje obaveznog vojnog roka.”
Da su mladi zabrinuti i svjesni stanja korupcije i siromaštva u našoj državi, i sam Adil objašnjava. “Također, aktualna ekonomska situacija u Bosni i Hercegovini nije obećavajuća. Imamo velikih problema u sferama korupcije, siromaštva, socijalnih slučaja i ponajviše nestabilnost i neodgovarajući budžeti države, entiteta… Kao što znamo, ekonomija ima snažne veze za vojnom industrijom, ali i vojnicima kao ljudskim potencijalom. Također, Oružane snage Bosne i Hercegovine su pred velikim udarom od strane elite iz manjeg entiteta RS, koji žele razdvajati oružane snage s državnog na entitetski nivo. To također utiče na stabilnost i organizaciju vojnih događaja i reda unutar pripadnika oružanih snaga. Možda i najveći problem jeste sve manji broj mladih u Bosni i Hercegovini uslijed migracija u zemlje EU. Nezainteresiranost mladih bi bio prisutan u velikoj mjeri zbog manjka stavova o stanju u zemlji. Mladi ljudi najmanje žele početak ratnih sukoba, a uvođenjem vojnog roka bi samo stvorili neki vid straha ili priprema za ratno stanje.”
On za razliku od svog kolege, pitanje vojnog roka ne dovodi u vezu s patriotizmom. “Ovdje se ne radi o patriotizmu, već o različitosti sadašnjih generacija i njihovih zanimanja u odnosu na prethodne. Najvažnije je pratiti vlastita zanimanja. Oni koji su odlučni svoj život posvetiti radu u Oružanim snagama i vojnim formacijama, to trebaju razvijati i graditi kao cilj. Svaki čovjek je drugačiji po karakteru, mogućnostima i ciljevima. Upravo zbog toga je uvođenje obaveznog vojnog roka neprihvatljivo i bespotrebno.”
“Sa sociološkog aspekta, vojni rok bi trebao podariti veći broj ljudstva u oružane snage i osnažiti sigurnost i povjerenje u državu i obranu iste. Vojni rok ima za cilj jačanje pojedinca. Pod tim mislimo na disciplinu, koja je sve manje prisutna u modernom dobu. Ipak, da li se disciplina mora sticati kroz obavezan vojni rok? Naravno da ne. Disciplinu gradimo kroz odgoj, trening, posao, samousmjeravanje i učenje. Samim tim, uvođenje vojnog roka ne mora se izvoditi samo radi disciplinovanosti. Ukoliko vojni rok pretvorimo u normu ili obavezu koja se mora pohađati, mnogi će takav vid prisiljavanja shvatiti i proživjeti na težak način.”
Naš sagovornik objasnio je da postoje drugi načini edukacije mladih kroz obrazovanje, koji ne moraju biti direktno povezani služenjem vojnog roka.
“Umjesto vojnog roka, u obrazovne institucije se mogu integrisati neke od disciplina kao što su nauka o miru ili nauka o polemici i rješavanju sukoba. Ako već imamo potrebu za održavanje znanja o vojnim procesima, onda možemo uvesti i neki vid podučavanja o osnovu rukovanja oružjem za one koji žele biti dio vojske ili proučavati historiju ratovanja kao univerzalni predmet. Sa sociološkog aspekta, puno je efikasnije povećati broj profesionalnih vojnika u Oružanim snagama i koncentraciju usmjeriti na one koji pohađaju vojnu akademiju i zanimaju se za učešće unutar vojnih jedinica.”
Na kraju možemo zaključiti da ni stručnjaci, ali ni mladi ljudi ne vide uvođenje obaveznog vojnog roka kao idealnu ideju da bi se mladi ljudi učinili odgovornijim osobama. Prema njihovim mišljenjima više bi vrijedilo ulagati u obrazovanje mladih, te ih na taj način edukovati i informisati o sigurnosnim temama.
