Nova analiza Forest 500 organizacije Global Canopy pokazuje brutalnu istinu: finansijski giganti širom svijeta nastavljaju ulagati bilione dolara u kompanije koje direktno doprinose krčenju šuma. U izvještaju za 2024. godinu navodi se da je čak 150 najvećih finansijskih institucija uložilo 8,9 biliona američkih dolara u takozvanu „ekonomiju krčenja šuma“. Od tog iznosa, 864 milijarde otišlo je firmama koje nemaju ni elementarnu politiku zaštite šuma.
Najviše pažnje privlače američki giganti Vanguard, BlackRock i JP Morgan Chase – zajedno su plasirali preko 1,6 biliona dolara u kompanije zavisne od šumskih resursa. Još poraznije zvuči podatak da Vanguard i BlackRock uopće nemaju javnu politiku vezanu za sprječavanje deforestacije, dok JP Morgan svoju politiku ograničava samo na palmino ulje. Drugim riječima – ulaganja idu punom parom, bez obzira na cijenu po prirodi i ljudima.
Krčenje šuma nije samo lokalna ekološka priča, to je globalni rizik. Ono stoji iza 11% ukupnih emisija stakleničkih plinova, a Svjetski ekonomski forum svrstava gubitak prirode među četiri najveća rizika u narednoj deceniji. Dakle, svaka odluka banaka i investitora utiče ne samo na pejzaže Amazona ili jugoistočne Azije, već i na stabilnost klime koju svi dijelimo.
Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da od 150 analiziranih institucija, samo 60 uopće ima neku vrstu politike vezane za krčenje šuma. Još manje ih ide korak dalje: samo 27 sistematski provjerava portfelje, 32 razgovaraju s klijentima koji nisu usklađeni, a tek 17 otvoreno prijeti povlačenjem kapitala ako se standardi ne ispoštuju. I tu se vidi ogromna rupa između onoga što ESG principi propisuju i onoga kako finansijski sektor zapravo posluje.
U tom sivom pejzažu postoje i pozitivni primjeri – evropske banke BBVA, Deutsche Bank i Lloyds Banking Group jedine su koje provjeravaju sve visokorizične sirovine (soja, palmino ulje, govedina, kakao, kava, drvo). Ali tri banke naspram globalnog finansijskog sistema? To je više kap nego rijeka.
Uprkos novim regulativama poput EU regulative o krčenju šuma, samo 37% institucija uopće priznaje deforestaciju kao poslovni rizik. Isti procenat kao prošle godine – što pokazuje koliko je spor tempo promjena. A vrijeme je, realno, luksuz koji nemamo.
ESG standardi su tu da spoje profit sa odgovornošću, ali dok god banke ulažu bilione u kompanije koje sijeku šume kao da ne postoji sutra, ESG ostaje mrtvo slovo na papiru. Izvještaj Global Canopyja upozorava da je ovo „kriza koja se može riješiti“. Ali pitanje je – imaju li oni koji drže novčanik volju da to učine?