Ima ljudi koji ne žive samo od muzike oni sami postanu muzika. Takvi ljudi ne traže aplauz dovoljno im je da dirnu jedno srce, i već su ostavili trag. Takav je bio Halid Bešlić. Njegov glas nije bio samo ton, nego osjećaj. U njemu su stajali i tuga i snaga, i nostalgija i nada. Bio je čovjek koji je znao kako se voli, kako se pati i kako se prašta.
Halid nije bio zvijezda u onom klasičnom smislu te riječi. U vremenu kad su mnogi pjevali da bi bili voljeni, on je pjevao jer je volio. Nije morao biti ni moderan, ni medijski prisutan. Bio je tamo gdje je najvažnije među ljudima. Njegove pjesme su bile na svadbama, na putovanjima i rastancima, u kafanama i u tišini automobila. Svi smo ga imali u nekom trenutku života, i zato smo ga osjećali kao svoga.
Njegov odlazak nije samo kraj jedne muzičke epohe, nego i kraj jednog načina bivanja čovjekom skromnog, dostojanstvenog, bez mržnje i potrebe da bude iznad drugih. Halid je znao spajati ono što su drugi razdvajali: i ljude, i narode, i emocije. Bio je most koji je stajao čvrsto, i kad su se svi drugi rušili.
Zato je tužno što čak ni u njegovoj smrti politika nije znala stati. Nisu razumjeli da postoje trenuci kad se ne glasa, nego šuti. Kad se ne dijeli, nego sabira. Kad se, makar na jedan dan, bude čovjek.
Ali zato su ljudi razumjeli. Ljudi su ga ispratili pjesmom, suzama i zahvalnošću. Jer Halid Bešlić nije pripadao nijednoj stranci, ni jednom entitetu pripadao je svima nama.
I možda baš zato njegov glas neće utihnuti. Ostat će da odzvanja u svakoj pjesmi koja miriše na Bosnu, u svakom osmijehu običnog čovjeka, u svakom “brate moj” izgovorenom s iskrenošću.
Halide, hvala ti što si nas naučio da se može biti veliki, a ostati čovjek. Živiš u svakoj pjesmi koju zapjevamo, u svakom osmijehu koji nosi toplinu tvoje duše. Tvoja pjesma ne prestaje. Ona samo mijenja nebo iz kojeg se čuje.