Sav jad i čemer ovog društva ogleda se u vijesti koja kaže da lijekova za onkološke pacijente u dva klinička centra u Sarajevu i Tuzli nema. Tuzlanski pacijenti imaju problem koji traje već neko vrijeme, a sad im se pridružio i Klinički centar u Sarajevu. Pa ima li više tog dna da ga dotaknemo, jer ovaj pokušaj od zdravstva više ne vodi na dobro.
Šta je sa ljudima koji se bave ovom problematikom? Kako možete zaspati? U pitanju su osobe oboljele od karcinoma, osobe kojim u mukama svaki dan osvane. Pored tih teških dijagnoza koje imaju, bolova koje trpe i spoznaja da je tijelo zahvatio karcinom, država im nije u stanju obezbijediti adekvatnu terapiju. Sad idemo do onih koji su odgovorni za ovakvo stanje.
Ljudi umiru
Klinički centri u Tuzli i Sarajevu, maltene unisono izgovaraju da su krivci što danima nema lijekova u „Federalnom fondu zdravstvenog osiguranja“, jer je nabavka lijekova isključivo u njihovoj nadležnosti. Hiljadama ljudi ova terapija znači život. Tu su i pacijenti koji lijekove primaju preko „Fonda solidarnosti“ i tek treba da dođu do liste čekanja. Iz Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS) oglasili su se povodom nedostatka citostatika za tretmane onkoloških pacijenata. Maša P. čija majka je na kemoterapijskom tretmanu zbog karcinoma dojke kaže da je sve ovo postalo neizdrživo. Majka joj je, tvrdi Maša, svjedokom izdavanja lijekova za pojedine pacijente koji, kako je to već poznato ovdje, imaju vezu, štelu. “ Prosto mi je muka šta se sve radi, a mi smo zavezanih ruku i gledamo kako nam majka umire.”
Na novonastalu situaciju reagovali su iz Kliničkog centa u Sarajevu saopštenjem.
“Na Klinici za onkologiju KCUS-a zbrinjavaju se najteži onkološki bolesnici s područja Federacije Bosne i Hercegovine, za čije liječenje se primjenjuju onkološki protokoli koji zahtijevaju savremene i skupe lijekove – citostatike. Nažalost, trenutno smo suočeni s problemom nedostataka određenih lijekova, uslijed čega privremeno nismo u mogućnosti pružiti kontinuiranu terapiju onkološkim pacijentima, ali KCUS radi sve što je u našoj moći da se taj problem riješi”, naveli su u saopćenju i dodali: „Napominjemo da KCUS ne nabavlja citostatike nego je nabavka i plaćanje ovih, najčešće izuzetno skupih i rijetkih lijekova, u nadležnosti Federalnog fonda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBIH. Klinička apoteka KCUS-a na osnovu zahtjeva klinika koje apliciraju onkološke lijekove dostavlja potrebe za citostaticima ZZORFBIH, u čijoj nadležnosti je sama nabavka citostatika. ZZORFBIH nakon provedene procedure javne nabavke vrši kontinuiranu nabavku na osnovu potpisanih Ugovora sa dobavljačima.”
Između ostalog, naveli su kako proizvođači i dobavljači citostatika često na globalnom tržištu imaju nedostatak lijekova.
Struka uglavnom šuti
Kada čovjek laički razmišlja, prvo što ti pada na pamet jeste, pa kakvi ste vi to zdravstveni radnici i djelatnici koji rade u kojekakvim fondovima, osiguranjima, kada niste u stanju nabaviti ono osnovno, dakle nabaviti terapiju za bolesne ljude. Kako je vama ljekarima, kada znate da nema lijekova, izaći pred te ljude i kako im saopštiti. Radite li bilo šta na tom planu? Vršite li pritisak na taj Fond? Možete li organizovati neki način da kao ljekari pomognete pacijentima svojim inicijativama? Možete li pokazati gram empatije i boriti se za te ljude? Bombardujte medije , radite nešto. Ako imate dobru memoriju sjetite se Hipokratove zakletve. Zbog vas i takvih kao vi jadni se Hipokrat u grobu vrti kao ventilator. Iskreno me zanima ima li i bogda stida u vama kada ti bolesni ljudi pitaju ima li terapije. Pa zamislite li kako je živjeti sa tako teškom dijagnozom, i sad nema ni terapije.
Neko gospodo iz zdravstvenog sistema mora odgovarati! Pa kako je to uopšte pojmljivo da tenderi stalno padaju, a da niko od vas zaposlenih na tim mjestima nije kriv. Kako? Javili su se iz Zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja i konstatovali da postoje problemi u nabavci. Mudri neki ljudi. To su isti oni koji su autoru ovog teksta odbijali refundaciju za nabavku lijekova, jer je transplantiran preko „Otvorene mreže!? To što ja nisam mogao biti transplantiran u Bosni i Hercegovini, za što je postojala valjana dokumentacija, to što sam ja osiguranik i plaćam osiguranje uredno više od tri decenije, njih nije zanimalo. A u tim zavodima i na svojim kontima drže desetine miliona maraka. Treba napomenuti da ministar zdravstva u Kantonu Sarajevo u svojoj izjavi za medije eksplicitno kaže da ministarstvo ne može nabavljati lijekove i da se problem javlja svako malo i to postaje konstanta.
‘Profesionalni žalitelji’
Pozadina svega je problematika sistema javnih nabavki. To jednostavno kazano ne radi kako treba i to je fundament ovog problema. A kada taj sistem ne radi, onda vam to podrazumijeva širom otvorena vrata za malverzacije i u krajnjem slučaju ‘lomljenje kola’ na ljudima koji nemaju lijekova. Treba naglasiti da su Javne nabavke poligon za veoma dobru zaradu. Sve se više u ovoj zemlji spominju problemi sa „profesionalnim žaliteljima“ kako ih nazivaju. To su kompanije čiji cilj nije da nakon žalbe dobiju ugovor, već da uspore postupak javnih nabavki. Naplate advokatske troškove, dok pojedinci te žalbe koriste kao sredstvo ucjena.
Iz „Agencije za Javne nabavke“ nedavno su naveli primjer firme kojoj je glavna djelatnost proizvodnja metalnih konstrukcija, a žalili su se na javne nabavke voća i povrća, lož ulja i računara. Ako uzememo u obzir da je „farmaceutska mafija“ veoma jaka u svijetu, možete li zamisliti kakve im se mogućnosti nude u državi u kojoj imate mnogo primjera malverzacija u velikom broju djelatnosti. Dokle ide taj nemar i potpuni izostanak brige za pacijente od strane tih administrativnih peripetina, zorno svjedoči i izjava za Avaz koju je dao prof. dr. Semir Bešlija, šef Klinike za onkologiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu.
”Mi smo jedina država u Evropi, ne govorim o EU, koja nema nacionalni registar malignih bolesti, jedini smo u Evropi koji nemaju programe za promoviranje preventivnih aktivnosti, kao što su prestanak pušenja, konzumiranja alkohola, održavanje optimalne tjelesne težine, aktualizacija tjelesnog vježbanja i zdravog načina života. Mi smo jedina država koja nema optimiziran plan liječenja. Naš plan, govorim za FBiH, koji je bio dobro napisan, ali nikad implementiran, prestao je važiti 2020. i nikad nije usvojen novi” – navodi dr. Bešlija i dodaje samo smo jedina smo zemlja u Evropi koja isključivo zbog samodopadnosti i lijenosti onih koji donose odluke, nema nikakav program da se novac od akciza za duhan i alkohol odvoji i usmjeri na prevenciju, ranu dijagnozu i liječenje malignih bolesti.
Zarobljeni sistem
Ovo vam dovoljno govori u kakve smo mi ruke dali naše zdravstvo. I što je najgore od svega, niko ne vidi svjetlo na kraju tunela, iz prostog razloga što individue koje rade u tim fondovima, zavodima, i ko zna gdje, jednostavno kazano nas dovode u sve goru situaciju. Obzirom na porast oboljelih od karcinoma, ovakva situacija neće na dobro, nikako!
