Na današnji dan 1992. godine, u krugu fabrike namjenske industrije Pretis, poginuo je Safet Hadžić – jedan od ključnih organizatora odbrane Sarajeva i istaknuti član Patriotske lige. Njegova smrt dogodila se tokom rizične akcije izvlačenja materijalno-tehničkih sredstava, koja su bila od presudnog značaja za odbranu grada u prvim danima rata.
Hadžić je bio odlikovan najvišim ratnim priznanjima, uključujući Zlatni ljiljan i Orden heroja oslobodilačkog rata, a njegovo ime danas simbolizira odlučnost, hrabrost i viziju u najtežim trenucima za Bosnu i Hercegovinu.
Još 1991. godine, u vrijeme kada mnogi nisu vjerovali da će doći do otvorenog sukoba, jasno je upozoravao na potrebu pripreme za odbranu. Njegove riječi saborcima – „Živote ćemo svoje za Bosnu dati!“ – postale su tragično proročanske. Tu zakletvu je ispunio već u prvim sedmicama rata, dajući vlastiti život u pokušaju da pomogne odbrani Sarajeva.
Ključna uloga u organizaciji otpora
Kao izuzetno sposoban organizator i društveno-politički aktivan pojedinac, Hadžić je imao presudnu ulogu u pripremi odbrane sarajevske općine Novi Grad. Njegov angažman unutar Patriotska liga doveo ga je među najvažnije planere otpora uoči izbijanja rata.
Jedna od njegovih najznačajnijih akcija bila je vezana za pokušaje Jugoslovenska narodna armija da mobiliše mladiće iz Sarajeva. Hadžić je organizirao skrivanje vojne dokumentacije koja je služila za regrutaciju, čime je spriječio odlazak velikog broja regruta u JNA. Dokumente je lično sklonio na sigurnu lokaciju, svjestan rizika i odgovornosti.
Paralelno s tim, organizirao je proteste protiv mobilizacije, otvoreno se suprotstavljajući sve češćim provokacijama vojnika i rezervista koji su dolazili iz Srbije i Crne Gore. Njegova sposobnost mobilizacije građana posebno je došla do izražaja tokom krize oko objekta „Vodovod“ na Mojmilu, gdje je predvodio pregovore s oficirima JNA i uspio spriječiti eskalaciju sukoba.
Nakon referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine, kada su aktivisti Srpska demokratska stranka postavili barikade širom Sarajeva, Hadžić je ponovo pokazao organizatorsku sposobnost. Uspostavio je tzv. „sendvič barikade“, strateški raspoređene između postojećih punktova, čime je omogućio kretanje i djelovanje branilaca u gradu.
Posljednja akcija i tragična pogibija
Sredinom aprila 1992. godine, nakon uspješne akcije izvlačenja naoružanja iz skladišta Pretisa, u kojoj su pripadnici MUP-a i Teritorijalne odbrane uspjeli izvući значajne količine oružja bez gubitaka, Hadžić je odlučio organizirati još jednu sličnu operaciju.
Dana 18. aprila krenuo je s grupom saboraca prema Vogošći, ne znajući da su fabriku u međuvremenu zauzele snage JNA i naoružane formacije povezane sa SDS-om. Na ulazu u krug fabrike došlo je do kobnog susreta.
Prema svjedočenju preživjelih, Hadžić nije bio naoružan. Nosio je civilnu odjeću i aktovku, vjerujući da nailazi na prijateljske snage. Kada su ih zaustavili uniformisani vojnici i upitali ko su, odgovorio je smireno: „Naši smo, polahko.“ Međutim, situacija se u trenutku promijenila – nakon kratkog zastoja uslijedila je naredba za paljbu.
U rafalnoj pucnjavi poginuo je zajedno sa saborcima: Seadom Velićem, Nerminom Zeljkovićem, Fahrudinom Čavčićem, Almirom Islamovićem i Senadom Čirićem. Njihova smrt označila je jedan od najtragičnijih trenutaka u ranoj fazi odbrane Sarajeva.
Posthumno, Safet Hadžić je unaprijeđen u čin brigadnog generala. Zlatni ljiljan dodijeljen mu je 1992. godine, dok je Orden heroja oslobodilačkog rata dobio 1994. godine.
Njegovo naslijeđe ostaje duboko ukorijenjeno u historiji odbrane Bosne i Hercegovine – kao primjer hrabrosti, organizacije i potpune posvećenosti slobodi države.